Himna slobodi - svijesti o sebi i o drugom

Kiš piše “Čas anatomije” kao odgovor na hajku kojoj je bio izložen, literarnu intelektualnu i ljudsku odbranu. Urban svojom režijom u postavci predstave “Čas anatomije”, igrom govori o Odbrani koju je iznio Kiš - da je mjera slobode mjera koliko smo spremni da se nosimo sa sopstvenim izborima. To je priča o mjeri odnosa hrabrosti, promišljenosti, vjere i nade, kada čovjek pomjera ili ne pomjera svoju granicu.

Urbanova predstava proziva svakog pojedinačno u ličnoj odgovornosti. Služi se sa svim elementima pozorišta, pojedincem, grupom, prostorom. Prostor je za Urbana alhemijska retorta, prostor u kojem se dešava magija, a glumac je instrument procesa stvaranja. I baš tu srećemo režisera u punoj zrelosti, osviješćenog u svakom elementu alhemijskog procesa kojim rukuje.

Andraš Urban energetski potencijal glumca umije da podigne jako visoko na to publika gotovo neizostavno reaguje. Ansambl Srpskog narodnog pozorišta tačno kanališe snažan energetski potencijal koji ostvaruje sceni. Glumci Radoje Čupić, Draginja Voganjac, Sanja Krajnov, Aleksandra Lacko, Jugoslav Krajnov, Višnja Obradović, Milica Grujičić, Marija Medenica, Nenad Pećinar i Igor Pavlović su igru iznijeli na najbolji mogući način i za to im treba odati poštu. Čitava se predstava pakuje kao najfiniji porcelan.

Dramaturškinja Suzana Vuković gradi priču utemeljeno i promišljeno. Ona gradi jedan složen i jasan mozaik (osim Kiša, tu je Petefijeva poezija, citati Ljubiše Ristića i Olivera Frljića….), tečno, dio po dio, tako da žanrovski kontekst predstave govori jezikom ovog i Kišovog vremena. Muzika Irene Popović počinje muzikom koja asocira na I stav Mjesečeve sonate, uzima vas kao vihor i otvara prostor za mnoštvo snažnih asocijacija, budi emotivne odgovore koji su van onoga što vidimo. Kada nas uvodi u kabare to je grupno ismijavanje fenomena nacionalizma do apsurda, poslije kojeg se sve stišava. Čest je zvuk marša koji nas podsjeća da smo manje ili više gotovo uvijek u borbi i da je, kako nas uči Kiš, izvjesna samo smrt.

Kostim Marine Sremac sadejstvuje - on je perfektno tačan- kišovski - u čipki boje slonove kosti i šinjelima i vodi vas kroz igru i Kišov svijet, ta vas čipka vodi do kupea I klase, kožnog remena na očevom šeširu i tinkture joda... Scenografija Željka Piškorića, mnoštvo hladnih reflektora koji su upereni u scenu govore o osjetljivosti izlaganja.

“Čas anatomije” je prilika da vidimo kako Urban radi sa amalgamom, sa jednim novim kvalitetom. Publika nije više monolitna smjesa-grupa. Publika je pojedinac u odnosu sa pojedincem koji sve vrijeme konfrontira. Gledalac sa samim sobom i sa pojedincem do sebe. Ovdje ste na ispitu spremnosti da prihvatite taj izazov, ili ne, odnosno, negirate ga.

Andraš Urban je svojom režijom i bićem povezao četiri kulturno istorijska konteksta: Austro-ugarsku monarhiju, Kraljevinu SHS, Titovo vrijeme i današnjicu. Reflektovao je naša lica prožeta dugačkim korijenom zajedničkih pripadanja. Bez obzira na kulturu i jezik kojim govorimo ili sanjamo. Urban i Kiš su učinili isto.

I te kako živu, predstavu “Čas anatomije” grade: hrabrost, smjelosti, vjera i nada, spremnost na požrtvovanje. To je himna Slobodi-svijesti o Sebi i o Drugom.

( Nataša Gvozdenović )