Ranjeni (crnogorski) orao

Ovih dana se digla prašina zbog one rečenice iz novokomponovane pjesme, kao primjera za vokativ u srpskom udžbeniku. I mi prašinu imamo. Dotaklo nas je to - malo zbog nivoa koji mi držimo kad je riječ o udžbenicima, a malo zbog gadljivosti na savremene srpske gluposti. U svoj toj brizi o tuđem dvorištu i zgražavanja nad tim kako komšiji lipsava krava školstva, nismo stigli da primijetimo kako je i nama crkla (auto)cenzura i kako smo (definitivno i konačno) izgleda pogubili sve kritrijume, pa i onaj za uređivanje udžbenika.

Ako imate dijete u 8. razredu, onda ono vjerovatno ima čitanku, a u čitankama ima nešto čemu mjesto nije - tekst “Ranjeni orao” gospođe Mir Jam. To je autorka ljubavnih romana, dovoljno je da znate toliko. Neko to čita (i voli) naravno, i to je njiihova privatna stvar. To se zove građanska sloboda i to je pitanje ukusa, sklonosti i obrazovanja i nije baš za javnu raspravu. Ali, ne samo da nije u redu, nego nikako ne smije da se desi da se takav tekst nađe u čitankama. Nije cilj pravljenja čitanke da djeca upoznaju ovakve autore i tekstove, niti da im šire vidike u tim pravcima.

A kad se ipak takav tekst nadje u čitankama, onda je to nacionalno pitanje. Onda je to pitanje kulturne politike, pitanje pravca u kom ide prosvjeta, pitanje kolektivne i pojedinačne odgovornosti, pitanje roditeljske i nastavničke savjesti, pitanje budućnosti Crne Gore. Ovo je pitanje patriotizma i rodoljublja i jednako je važno kao i pitanje liječenja djece i adekvatne ishrane ili nasilja. Jer ovo jeste nasilje. Nisam pretjerala.

Nikako ne smijemo minimizovati ovakve probleme i pojave. I manite se priče da je taj tekst tu da bi oni shvatili da to nije prava umjetnost. To je pogrešna metodologija i svakako neprimjerena tom uzrastu.

Po toj logici ćemo im za užinu pakovati neko smeće, da bi shvatili da to nije zdrava hrana? Ili organizovati pijanke, da shvate da je alkohol loš? Pa, šta ko shvati... Nemojte, molim vas, davati objašnjenja za ovakav gaf. Možete se izviniti svoj djeci koja imaju te čitanke i sljedeće čitanke odštampati bez ovog neprimjerenog teksta. Više ne očekujem. Doduše, ako ćemo iskreno - ni to ne očekujem, jer da je postojalo savjesti i dobre volje, brige za naše japi đetiće, koje spremamo za Evropu, pa zar bi se ovo moglo desiti?

Ovim su degradirani ne samo učenici, nego i nastavnici, profesori koji su završili ozbiljne studije i do diplome su morali da pročitaju desetine hiljada stranica prave, ozbiljne književnosti (neću da vjerujem da se drugačije može završiti taj fakultet), a sad se od njih zahtijeva da obrađuju neki trivijalni tekstić. Šta reći za podnaslov u dijelu obrađivanja teksta “I čitanje je stvaranje”? Pa, zavisi šta je objekat čitanja... Postoji više narodnih izreka na ovu temu.

Znate šta me rastužilo? Nisam čula da se iko pobunio.

Ne vjerujem da ove rečenice, siromašan jezik, loš stil, prizemna atmsfera, nisu zasmetale nastavnicima. Vjerujem da ih je život (i posao) naučio da “budu pametni - naučili su da se čuvaju i gledaju svoja posla”. Čak i kad “gledati svoja posla” znači ne miješati se u svoj posao.

A roditelji? Nije “pametno” talasati, zbog svoje djece, ne treba se zamjerati? Kome? Zar ne vjerujete u svoju djecu i njihovo znanje na koje će dobiti dobru ocjenu, nego se treba utišavati čak iako nam nešto ozbiljno smeta. Zar ne treba djecu učiti da imaju svoj stav, da cijene školu i (prave) autoritete? Neću da vjerujem da ljudi ovdje ne vjeruju da se treba truditi i ulagati u budućnost. Škole i djeca su nam budućnost. Nekad smo na strani bili prepoznatljivi po dobrim đacima i studentima.

Pitala sam mnogo roditelja šta misle o ovome - neki su zgroženi, neki kolutaju očima, neki me gledaju nepovjerljivo. Neki doduše ne smatraju da je to strašno. Kažu “to je život”. - Kako čiji... U svakom slučaju, ne zaboravimo - ovo su čitanke, a ne razgovor kod frizerke. (Mada, vjerujem da ljudi sa tim argumentima gledaju i rijalitije pod devizom “ovo je život”.)

Nisu u pravu oni koji govore da je sistem vrijednosti poremećen. Više izgleda kao da sistem vrijednosti uopšte ne postoji. Postoje još samo stvari (i poneka zalutala vrijednost) koje su i same fluidne i lebde oko nas i od nekakvog individualnog apstrahovanja zavisi šta će ko od nas uzeti i za šta se zakačiti. Ovo je vjerovatno kraj civilizacije kakvu smo poznavali.

Neki roditelji kažu “ma ionako ništa ne uče, školu je đavo odavno ponio”.

Nije tačno. Naravno da uče. Nije sve loše. Uče važne stvari koje im otkrivaju nauku i umjetnost. Otkrivaju Svijet i sebe. I u tome im pomažu neki divni pametni, obrazovani ljudi, koji i pored svega imaju entuzijazam za svaj plemeniti posao! I zbog njih osjećam obavezu da - ne prećutim. Jer to nije njihov svijet. Ne može ovakav tekst da živi u školama u isto vrijeme u kome oni rade. Duboki naklon za sve te izuzetne misionare, koji šalju našu djecu u život sa vrijednim znanjem, koji postavljaju osnove njihovih budućih života i zanimanja. Ali, ne znam koliko još treba da ta vrsta sasvim izumre, jer oni od društva ne dobijaju fidbek da su nam jako važni i potrebni i neophodni i da ćemo propasti i nestati sasvim bez njih.

“Osavremenjavanje” čitanke ovakvim tekstovima je isto kao da iz istorije, npr, počnu udžbenici da nas obavještavaju na pet-šest strana o svađama seljaka oko međa. A onda vas autori savjetuju poslije teksta da možete raspravljate na času o tome da li je to važno ili nije za istoriju. Mogu djeca o svačemu da raspravljaju, mogu i nastavnici svašta da pričaju, ali ne treba, oni su uzor i škola je mjesto gdje se duhovno raste (a ne sakati). Sjetite se Aristotela i Poetike. Aman, ljudi, kolege, zemljaci - šta smo čitali na fakuktetima, iz čega smo spremali ispite, gdje ode sve to? Čak su autori čitanke savjetovali da djeca “poprave” neiskren odnos između tog serdara i nevjeste (što bi rekao jedan moj drugar koga će Podgoričani prepoznati). E, mnogo, zaista. Da neće u gimnaziji ispravljati Alimpićku, a Zoranah u devetom razredu?

Ne treba u čitankama odvajati mjesto za trivijalno. (A mjesta je odvojeno mnogo - šest stranica! Slično ili više nego za Njegoša, Čehova, Virdžiniju Vulf, Andrića, Selimovića...) Trivijalnog je tako mnogo svuda oko ove dječice. Dajte im u čitankama protivtežu, dajte im vrijedne umjetničke tekstove koji će im otvoriti oči za umjetnost i po kojima će pamtiti školu, nastavnika, odrastanje... Dajte im dobre književne tekstove, zbog kojih će poželjeti i sami da pronađu neki i da čitaju nešto što ne moraju, ali žele. Ne zatvarajte im vrata iza kojih su veličine, plemenitost, uzvišenost, život, besmrtnost. Ima nešto i izvan rijalitija i nije TV sve sažvakala i obradila.

Ima tu još problema i osim samog teksta, jer “ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se obijaju”. Naime, poslije teksta u čitanci (u savjetima za obradu nastavne jedinice) stoji jedan nepostojeći termin - “trivijalna književnost”. Kolege, takva papazjanija ne postoji. (Voktiv. Kolege. Lepi grome moj!) Ako je trivijalno, onda to nije književnost.

Ne zbunjujte djecu. Postoji jedan drugi termin, a to je - “trivijalna literatura”. To je to. Kraj.

( Lenka Tošić )