Za razvoj Instituta treba birati drugi put

Emisija TV Magazin na nacionalnoj televiziji 5. marta o.g. potakla me je da napišem ovaj tekst. Pored ostalog u emisiji je bilo riječi i o privatizaciji Instituta dr Simo Milošević u Igalu u svjetlu novog talasa privatizacija koji će ubrzo biti pušten na ovu našu malu zemlju.

Kako već preko 80 godina živim u Herceg Novom i sa Herceg Novim i kako je moj otac bio suosnivač lječilišta - Instituta u Igalu i dugogodišnji upravnik istog, imam potrebu da se osvrnem na situaciju i budućnost Instituta .

U navedenoj emisiji, poslije opštih informacija o djelatnosti, klasifikaciji i nagradama Instituta , riječ je dobio g. Zoran Bošnjak, direktor Instituta . On se složio s predstojećom privatizacijom i rekao da je ona Institutu prijeko potrebna radi dobivanja novčanih sredstava za obnovu zastarjele opreme i dalji razvoj. Sa razumljivim ponosom je ispričao da je Institut na bijeloj listi, tj. da posluje bez dugova i izmiruje svoje obaveze. Priliv pacijenata - gostiju iz inostranstva u stalnom je porastu i novi aranžmani su u izgledu. Taj pozitivni razvoj je nastao posljednjih godina. Kazao je i da su prošlih godina propala 4 tendera za privatizaciju, ali da se nada da će sljedeći uspjeti. U vezi s tim, Institut pokušava da preko pet ambasada u inostranstvu nađe tzv. strateškog partnera. Požalio se na nepovoljno okruženje Instituta : muziku, gradnju i sl. kao i da zakon o banjskim lječilištima nije još donijet, a ne zna se ni kad će biti.

Naravno, raduje me i bijela lista i pozitivan razvoj Instituta u posljednje vrijeme, makar da to još nije što bi trebalo biti što će nadajmo se i biti. Priča o glasnoj muzici, ljetnjem cirkusu, haosu na plaži ispred vile Galeb, zapušteno Igalo u poređenju s uređenim dijelom Instituta je priča stara 50 godina. Podsjeća me na mog oca, dr Svetozara Živojnovića, osnivača i dugogodišnjeg upravnika Lječilišta - Instituta , koji je poslije 12 godina upravljanja 1962. blago gurnut u prijevremenu penziju jer se suprotstavljao, po njegovom mišljenju, razvoju Igala u negativnom pravcu. Otišao je ogorčen i nije 20 godina, do svoje smrti, htio da čuje o Institutu i Igalu. Što se tiče problema neugodne okoline, oni će se barem djelimično riješiti povoljnim razvojem i povećanom dominacijom Instituta u samom Igalu. Govoreći o zakonu o banjskim liječilištima, on vjerovatno nikada neće ni biti donešen, jer u našoj zemlji nema banjskih liječilišta osim Igala. Bojim se i kad bi bio donešen da od njega ne bismo vidjeli veliku korist.

Ovim bih završio moje pisanje o riječima gospodina Bošnjaka i mojim komentarima na njih. Međutim, mene je najviše potaklo na pisanje ono što gospodin Bošnjak nije znao ili tačnije, što nije do kraja rekao. On je, naime, rekao da su tokom prošlih godina propala 4 tendera, ali nije rekao zašto su propali. Više se ne sjećam puno 3 propala tendera, ali mi je naravno u dobrom sjećanju posljednji, u pretprošloj godini. Na televiziji i u gradu su kružile monstruozne slike i planovi Igala i Instituta gdje je lokacija Instituta bila obilježena mnogobrojnim vilama za prodaju. Poslije izvjesnog vremena dobitnik je izgubio dobijeni tender radi neispunjavanja obaveza i nestao sa vidika. Gospodin Abazović je 25. februara ove godine, u Vijestima, iznio sumnju da su iza fantomskog dobitnika tendera bili crnogorski-domaći tajkuni. U istom listu sjutradan je gospodin Vujović, predsjednik tenderske komisije - komisije za privatizaciju, odgovorio da je komisija sve o tome znala?! I poslije te izjave nije sve bilo puno jasnije. Ne želim dalje da ulazim u detalje ovog zamršenog i na kraju žalosnog slučaja, koji u mnogo čemu može služiti kao zastrašujući primjer svakom ozbiljnom interesentu koji je zainteresovan za ulaganje i saradnju sa Institutom kao vrhunskom zdravstvenom ustanovom. Prvobitni pristanak tenderske komisije na saradnju sa firmom koja namjerava i pokazuje tu namjeru da na terenu Instituta gradi više desetina vila za odmor i stanovanje u potpunosti se kosi sa razvojem Instituta i štaviše direktno dokazuje da investitor nema ozbiljne namjere za razvoj Instituta kao zdravstvene ustanove ovog smjera. Što se na kraju i dokazalo.

Institut je već skoro 30 godina u jednoj nelagodnoj situaciji. Građen 80-ih godina prošlog vijeka, svojim dimenzijama - stručnim i prostornim - služio je za liječenje i odmor svih stanovnika ondašnje velike države. U ratu i dugo poslije njega, sveden je na deseti dio potencijalnih pacijenata. Padajući materijalno na teret nove države koja ga je u teško doba svesrdno pomagala, postala je i istovremeno njegov većinski vlasnik. To je vjerovatno u Institutu i dovelo do toga da se država gleda kao rješilac svih problema daljeg razvoja i same egzistencije. Međutim, kad se pogleda rezultat 4 propala tendera u velikom nizu godina, a naročito porazan rezultat posljednjeg tendera, dolazi se do zaključka da je potrebno birati drugi put daljeg razvoja Instituta . Pogledom na imovinu Instituta sa vilom Galeb, lako je ustanoviti da je to jedno ogromno bogatstvo u nekretninama, zelenilu i neizgrađenim površinama. Česta priča o zastarelom inventaru i aparatima je tačna, ali je nevažna kad se uporedi sa ogromnim kapitalom u znanju i iskustvu medicinskog osoblja i drugog personala. Moje dugogodišnje iskustvo sa poznanicima iz inostranstva, koji su boravili i liječili se u Institutu, mi kaže da su svi do jednog bili oduševljeni i sa tretmanom i osobljem koje je stručno, ljubazno i skromno. Ako se na sve ovo navedeno doda i lokacija, priroda, klima, dva aerodroma na udaljenosti od 30 kilometara i druge pogodnosti, onda bi bilo nevjerovatno da se za ovakav dragulj ne bi našao partner koji bi bio zainteresovan za ozbiljan rad u zdravstvenom turizmu i koji bi investirao novac i svoje iskustvo u ozbiljan i pošten posao, a ne u preprodaju i sakaćenje jedne fantastične cjeline.

Na kraju bih kratko sažeo što bi, po mom mišljenju, bilo potrebno uraditi ili ne uraditi kako bi Institut obezbijedio sebi uspješan dalji razvoj.

1. Država bi kao najglavniji povjerilac trebalo da privremeno (2-3 godine), odustane od naplate dugova preko tenderske prodaje Instituta , u nadi prosperitetnog razvoja istog.

2. Institut bi trebalo da u inostranstvu nađe neku kompetentnu i na polju zdravstva iskusnu instituciju, koja bi procijenila sadašnje stanje, vrijednost, potencijal i pravac daljeg razvoja Instituta a sve to radi pronalaženja budućeg partnera u daljem razvoju.

3. Rezultat tog istraživanja sa svim informacijama o Institutu, treba dati na internet u svrhu traženja strateškog partnera.

4. Ne dozvoliti nikakvu, pogotovo komercijalnu, gradnju na terenu Instituta koja nema direktne veze sa njegovom funkcijom.

5. Vilu Galeb treba tretirati kao neodvojivi dio Instituta .

6. Vila Galeb može da služi kao kongresni centar i eventualno muzejski kompleks u ponudi Instituta . Sam park treba da se sanira i dovede svojoj prethodnoj svrsi (arboretum). Kao takav može da služi kao izvanredna dopuna tretmana korisnika Instituta .

Na ovaj način, nastupajući samostalno u traženju i iznalaženju solidnog partnera za dalji razvoj u zdravstvenom turizmu, Institut bi u kratko vrijeme poslije godina stagnacije, ušao u doba razvoja i prosperiteta koji bi imali veliki uticaj na razvoj Igala i Herceg Novog.

( Relja Živojinović )