Persona od plastelina

Čovjek persona! – ponavljao je Zoran Radmilović u kultnoj predstavi Radovan Treći, crtajući lik „dede upadljive prirode, barabe i džukele“.

Riječ koja se ne prevodi, danas najčešće u svijetu prodaje označava jedinstveni marketinški postupak u kojem se dizajnira izmišljeni lik. Njemu se dodjeljuju osobine zajedničke za populaciju, ili za grupu kojoj je određeni proizvod ili usluga namijenjena. Prema tome se, onda, kreira i kampanja.

Za toliko zvučnih imena iz svijeta političkog marketinga, koji su se poslije Klintona, Trampa, Netanjahua, a bogami i Mila Đukanovića, obreli u Srbiji da rade za Vučića i Jeremića, pa i za neke druge, bilo bi nevjerovatno da se nijesu pozabavili profilisanjem srpskih građana, biračem personom. Kad krenu izbori, tradicionalne podjele na partizane i četnike i grobare i cigane, ne igraju veliku ulogu i ne pomažu kreiranju političkih poruka.

Osnovni zadatak vjerovatno je bio skrojiti njegovu personu birača između preovlađujućeg i ukorijenjenog dubokog straha od svega i svačega, inflacije, bijede, ratova i stradanja sa jedne, i smijeha na drugoj strani, koji tek ponegdje i pokatkad razgoni beznađe. Na jednom polu ove izborne paradigme mogli bi biti skromni ljudi Rumenke kod Novog Sada. Radni, vrijedni, vole da popiju i čalabrcnu, a posebno da se pokažu na Pihtijadi, jedinstvenoj manifestaciji u svijetu uoči proljeća. Da se vide rezultati decembarskog svinjokolja, a i da se ne baci. Ove godine morali su da otkažu manifestaciju, jer se, zbog velikog posta, pobunila crkva. Vladika bački Irinej zaprijetio je kletvama, bacanjem anatema i zvonjavom „mrtvačkih zvona“ organizatorima, po tri puta na svakih pola sata. Pozvao je i sljedbenike u odbranu posta, poput neke vjerske policije. Samo je falilo da uveze krevete za čerečenje. Pihtijaši, sluđeni i isprepadani, digli su ruke.

Na stranu to što vladike nijesu ni pomislile da zucnu, a kamoli da zvone, zato što je drugi krug izbora zakazan na Vaskrs. Da je u Rumenki, mjestu sa jedva pet hiljada stanovnika, ne mnogo ni starom, u prosjeku 37 godina, bilo nekog sa drugog pola, neki panonski Preletačević da podvikne „Ajde pope, ljubi te čika, pali odavde i skloni taj audi, tri si mjesta zauzeo!“, možda bi se teg bar malo pomjerio prema normalnosti. Ali, Beli Preletačević je, ipak, samo uspješan proizvod gerila marketinga sa mladim komunikologom Lukom Maksimovićem u središtu. Njegov odgovor sarkazmom i banalizacijom na uzgajanje straha i većinu negativnih kampanja može imati kratkoročne ciljeve, poput povećanja izlaznosti u prvom krugu. Na duži rok, problem je što je taj lik dizajniran kao skup zajedničkih osobina onih koji u deset puta većem broju od stanovništva Rumenke svake godine napuste Srbiju, pola miliona u posljednjoj deceniji, tražeći više šansi i podnošljiv život. Onih, čija je poruka „Ja da se rodim drugi put na Balkanu, e nema šanse“, samo sarkastičan uzvrat na obećanja o svijetloj budućnosti koja se stalno pomjera „za dve do tri godine“.

S obzirom da teg koji bi srpske Rumenke vraćao u ravnotežu nije kod kuće, kreatori najveće kampanje okrenuti su ovdašnjoj personi koja prima sve, a ne pita mnogo. Ili joj se smučilo, pa bar da se brzo završi, kako pokazuju rezultati istraživanja o sve manjim izgledima za drugi krug. U Vučićevom slučaju „pobijediće me, a dobiću ih sve“, to znači red vlade, red mitinga, a između kriza u regionu, širenje straha od snaga haosa i bezumlja iz kruga dvojke (valjda zato što ratoborno nose duge šalove i izgovaraju dugo e), kao i poruka da će sačuvati mir od njih i inih. Ponekad i u istom pasusu, ne suši obraze od radosnica, jer ga hvali sekretar NATO-a, odmah zatim, kroz naočare orošene ljubavlju, nastavlja zagledan u „migove“ i nadasve Putina. Djeluje konfuzno, kontradiktorno, vrijeđa inteligenciju, ali, uz zaglušujuću propratnu buku, medijsku kanonadu i ofanzivu lokalnih jedinica koje opsjedaju ulaze zgrada spiskovima i sirotinjskim provijantom – to, izgleda, opet radi.

Možda stručnjaci koji dođu sa strane, pored ogromnog iskustva, uspijevaju da zapaze ono što nama promiče. Ili je, jednostavno, u pravu Mića Popović, koji je govorio da narod ne bira najbolje, već najsličnije.

( Slavoljub Šćekić )