Crkva Svetog Srđa spomenik o nastanku grada
Posebno je koncentrisan na period od 7. vijeka kada se tu doseljavaju Sloveni i na Tivat koji je pored značajnih srednjovjekovnih centara, uvijek bio u svojevrsnom zapećku glavnine istoriografskih istraživanja
Pasionirani istraživač istorije Tivta Dragan Rajčević pozvao je državu da što prije formalno proglasi kulturni dobrom jednu od najstarijih crkava u Boki - crkvu Svetog Srđa u selu Đurđevo Brdo kod Tivta. Crkva sagrađena još u prvoj polovini 9. vijeka u veoma je lošem stanju i treba joj hitna sanacija, ali i konkretna administrativno - pravna akcija države kako bi se vrijedni objekat adekvatno zaštitio i obnovio.
Iako nije istoričar, Dragan Rajčević - potomak jedne od najstarijih tivatskih starosjedilačkih porodica, već preko 40 godina istražuje bogate slojeve prošlosti i kulture tivatskog kraja.
Vrijedno sakupljajući brojne dokumente i svjedočanstva o prošlosti Tivta, “kopajući” po državnim i crkvenim arhivima i obilazeći gotovo svaku stopu tivatske opštine, Rajčević je je stekao ugled „hodajuće enciklopedije“ tivatske i bokeške prošlosti.
Posebno je koncentrisan na period od 7. vijeka kada se tu doseljavaju Sloveni i na Tivat koji je pored značajnih srednjovjekovnih centara, uvijek bio u svojevrsnom zapećku glavnine istoriografskih istraživanja.
Ljubav a ne priznanja
Skroman i vrijedan čovjek samo odmahuje rukom na pohvale sugrađana svjesnih značaja i vrijednosti njegovih aktivnosti, jer tvrdi da mu je glavni motiv za rad ljubav prema zavičaju, a ne potreba za javnim priznanjima i glorifikacijom.
Nije stoga htio ni da ovaj tekst bude o njemu i ogromnoj energiji i vremenu što je uložio u istraživanja i osvjetljavanje tivatske povijesti, već o crkvici Svetog Srđa u Đurđevom brdu.
Kaže da je ta crkva svojevrsni spomenik duhovima nekadašnjih Crnoplaćana - žitelja stare naseobine na padinama brda Vrmac, a iz koje je vremenom nastao Tivat kao urbana cjelina i moderan grad.
Centar za kulturu Tivat lani je priredio impresivnu izložbu fotografija i dokumenata pod nazivom Crni Plat, čiji je autor Rajčević a koja je izazvala veliko interesovanje jer je i sada napušten predio prikazala u novom i za većinu do sada nepoznatom svjetlu...
Izložbu na 30 velikih panoa nedavno je poklonio Osnovnoj školi “Drago Milović”.
“Za Tivat se kaže da je mlado mjesto, ali dodajem - mlado mjesto sa bogatom istorijom. Pod našim nogama leži neotkrivena masa arheološkog blaga koje govori o vjekovima ljudskog bitisanja na ovim prostorima. Samo sam zagrebao po površini toga i sretan sam ako će neko iz tog rada izaći sa novim saznanjem, željom i voljom da i sam 'zaroni' u fascinantnu istoriju Tivta”, kaže Rajčević.
Dodao je da je u fokusu njegovog interesovanja - obespravljeni crnoplaćanski kmet koji je zahvaljujući svom jeziku, govoru i narodnom predanju opstao i stvorio grad kakav danas poznajemo: “Priča o Tivtu je priča o ovdašnjim ljudima - crnoplaćanskim težacima, kmetovima na ovdašnjim posjedima kotorske i prčanjske vlastele, ljudima koji su predanjem opstali. Predanje je usmeno kazivanje, iz njega je nastao običaj, a iz običaja je nastala kultura življenja iz koje su nastali duhovnost i sve ostalo. Ti ljudi su uspjeli u nečmu što mnoge generacije nisu i mi im danas moramo odati priznanje”.
Rajčević objašnjava da je Đurđevo brdo kao dio nekadašnjeg Crnog plata i crkva Svetog Srđa oko koje se “okupilo” desetak starih kamenih i danas napuštenih kuća, najbolji spomenik i svjedočanstvo života i kulture predaka današnjih Tivćana.
“Zbog toga je i moja najveća želja da država konačno i zvanično tu crkvu proglasi spomenikom kulture i stavi je pod adekvatan režim zaštite”. Rajčević pokazuje hrpu starih dokumenata, zapisa i fotografija o bogomolji koja nije obnovljena od teških oštećenja u zemljotresu 1979. godine.
Jezgro okupljanja
“Crkva Svetog Srđa na Đurđevom brdu najstarija je parohijalna crkva u tivatskoj opštini. Ona je bila jezgro oko koga su se okupljali nepismeni kmetovi, možemo slobodno reći - robovi, seljani Crnog plata koji su radili na posjedima što su ih ovdje uz svoje palate - ljetnjikovce, imale plemićke porodice Verona, Buchia, Bizanti, Pima, Paskvali, Drago, Vrakjen i druge. Okupljeni uz ovu crkvu, seljani su predanjem prenosili novim generacijama istinu o svom porijeklu, običajima, životu i smrti. Podatak da je nezaštićena oblast Crnog plata u više navrata uništavana, paljena i pljačkana, da nikada nije bila pod turskom vlašću sa kojom se graničila u obližnjem Grblju, dovoljno govori o ljudima koji su bukvalno gladni, odoljeli svim nevoljama koje su ih pratile. U katastrofalnim zemljotresima, epidemijama kuge i kolere i teškom životu uopšte, ti ljudi umjeli su da sačuvaju sopstvenu biološku supstancu i jezik kao najveću tekovinu trajanja”.
On iscrpno govori o teškom bitisanju nekadašnjih crnoplaćanskih kmetova koji su stoljećima živjeli, radeći kao težaci na imanjima kotorske vlastele i gajili vinovu lozu i masline.
Tek je generacija koja je stasala sredinom 19. vijeka dobila neočekivanu priliku da promijeni socio-ekonomski položaj, pa je stotinjak tadašnjih žitelja ovog kraja, 1859. kada je počela izgradnja Sueckog kanala, otišla u Egipat trbuhom za kruhom i pridružila se armiji koji su gradili taj monumentalni objekat.
Rajčević je do sada pouzdano našao imena devedeset dvoje starih Tivćana što su skoro 10 godina, zajedno sa ostalim radnicima na potezu Port Said-Suec, maškinima (krampovima) kopali tvrdu egipatsku zemlju da bi se spojile vode Sredozemnog i Crvenog mora i svijet dobio novi plovni put koji je drastično promijenio globalnu ekonomsku i geo-političku sliku.
Teško zarađeni novac sa Sueca, preci današnjih Tivćana potom su pretvorili u zlato kojim su poslije, od u međuvremenu osiromašenih potomaka nekadašnjih kotorskih plemića, otkupljivali zemlju na kojoj su prethodno nadničili u Tivtu.
Bio je to prvi ekonomsko-socijalni preokret u istoriji modernog Tivta, a koji se nastavio krajem 19. stoljeća kada je Austrougarska ovdje sagradila veliko vojno brodogradilište Arsenal i potomke nekadašnjih crnoplaćanskih kmetova “pretvorila” u vjepte i cijenjene zanatlije što su onda decenijama ubrzano gradili industriju i tehničku infrastrukturu novog grada - Tivta.
“Đurđevo brdo jedna je od desetak starih ambijentalnih cjelina na području tivatske opštine za koje je lokalna uprava sredinom osamdesetih napravila sjajan projekat njihove obnove, zaštite i valorizacije. Nažalost, to je sve ostalo samo na papiru, a u praksi nije učinjeno ništa. Stoga se nadam da će, nakon što država formalno stavi pod zaštitu i upiše crkvu Svetrig Srđa u Registar spomenika kulture, napokon krenuti obnova ovog za današnji Tivat, neizmjerno vrijednog dijela naše kulturno-istorijske baštine”, kazao je Rajčević.
“Čuvamo je kao da je upisana u Registar spomenika kulture”...
Formalnu inicijativu za uspostavljanje režima zaštite crkve Svetog Srđa u Registar spomenika kulture, Opština Tivat predala je Upravi za zaštitu kulturnih dobara još 2013.
Tadašnja v. d. direktorica UZK Ružica Ivanović formalno je prihvatila inicijativu i pokrenula postupak u skladu sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara.
Ivanović je tada zvanično konstatovala da je „uvidom u pravnu i prateću dokumentaciju”... utvrđeno da za crkvu Sv. Srđa do sada nije rađena valorizacija kulturno-istorijskih vrijednosti i da predmetno dobro nema osnovnu dokumentaciju o potencijalnim kulurno-istorijskim i arhitektonskim vrijednostima.
Iz Opštine Tivat “Vijestima” je nezvanično rečeno da uprkos tome što UZN još nije formalno napisala rješenje o proglašenju crkve zaštićenim kulturnim dobrom, taj objekat već u praksi uživa taj status.
“Novi Zakon o zaštiti kulturnih dobara sve sakralne objekta smatra kulturnim dobrima, pa je stoga dobijanje formalnog rješenja o stavljanju crkve Svetog Srđa pod zaštitu i upisu u Registar zaštićenih spomenika kulture, samo tehničko-administrativni posao, koji nažalost dugo traje jer ga mora pratiti iscrpno rješenje sa svom dokumentacijom i stručnim elaboratom koji podrazumijeva takvo riješenje”, kazao je sagovornik „Vijesti“ iz lokalne uprave.
Dodao je da se Opština Tivat prema crkvi Sv. Srđa odnosi kao kulturnom spomeniku pa je u pregovorima sa lokalnom Turističkom organizacijom, da se dio novca koje TO prihoduje kroz boravišnu taksu a zakonski je namijenjen za obnovu kulturnih spomenika, usmjeri upravo na obnovu te vrijedne stare građevine.
( Siniša Luković )