Gluma se ne uči samo na Akademiji

Svako dijete bi, kada nauči da čita, željelo da bude glavni lik stripa, bajke, crtanog filma, a kasnije i predstava koje odgleda u pozorištu ili filmova na malim ekranima.

Kolašinski glumac Đorđije Tatić, iako nimalo lako, ostvario je san šestogodišnjaka, najprije kao amaterski glumac, a od skoro je počeo da dobija i ozbiljnije angažmane.

On je dokaz da ne morate završiti Fakultet dramskih umjetnosti kako bi vam igra na daskama koje život znače bila osnovno zanimanje, ali koliko je teško bilo stići do toga pokazuje činjenica da je tek nakon više decenija počeo profesionalno da se bavi pozorištem.

Zbog privatnih i porodičnih problema nije upisao fakultet nakon srednje škole, ali je uprkos tome nastavio da “kameno” živi od pozorišnih dasaka i da se dalje usavršava kao glumac.

“Bavio sam se sobom kao budućim glumcem, radio na sebi, učio, usavršavao se. Sve se posložilo tako da nijesam mogao doći do diplome, nije se dalo. Ima toliko glumaca koji nemaju završenu akademiju, pa uspješno igraju. Gluma je specifična, ako nemate ono nešto, tome ne mogu da vas nauče na akademiji. Meni se činilo da imam to nešto neophodno za bavljenje glumom“, kazao je “Vijestima” Tatić.

On je stalni član Kolašinskog amaterskog pozorišta (KLAP), u kojem glumi, piše i režira, a poznat je i po radu sa djecom svih uzrasta. Planira da ideju KLAP-a prenese i u glavni grad, gdje je prošle sedmice, u njegovoj režiji, a produkciji nevladine organizacije “Mladiinfo Montenegro”, premijerno odigrana predstava “Pozdravi nekog”.

Trnovit put do profesionalnih angažmana

Međutim, Tatićev put do tog profesionalnog pozorišnog stadijuma nije bio nimalo lak, pogotovo za glumca bez diplome.

“Nijesam mislio da će me bilo ko angažovati zato što mislim da sam dobar glumac, već da ću ići na kastinge i audicije i tamo pokazati šta znam i umijem, pa, ako nekome budem trebao ovakav, angažovaće me. Međutim, kastinga ili nema ili su zatvoreni, a i kada se prijavite, prvo pitanje je imate li diplomu za glumca, ako nemate, onda vam saopšte da im je žao i tu se sve završi. Dakle, moguće je da sam kao stvoren za neke uloge, ali to niko od reditelja neće nikada saznati jer ne mogu ni da vide. Mene tu kopka ovo, kad se već prijavi na kastingu toliko glumaca i imate jednog bez diplome, kako neko ne pomisli ’ajde da vidim što se ovaj tip prijavio, ili je lud ili stvarno ima nešto da pokaže’“, istakao je četrdesetpetogodišnji Kolašinac, koji je u pozorištu od šeste godine.

Tvrdi da se veoma teško živi od pozorišta. Ali nije želio da radi ono šta ne voli.

“Ne krivim nikoga, možda misle da imam neko drugo zanimanje pa mi je ovo usput, pa će mi i odnos prema tome biti takav, nestalan, ne žele da rizikuju. Na to ne mogu uticati, sem da kažem da mi ovo jeste zanimanje. Neki od najpoznatijih svjetskih glumaca, uzori akademski obrazovanim glumcima, nemaju diplomu akademije. Najpoznatiji primjer je Marlon Brando. Mislim da nema u Crnoj Gori baš mnogo ljudi koji su toliko ludi da se upuste u ovo na ovaj način. Nijesam želio da radim nešto što ne volim. Imam jak osjećaj da je sve trebalo baš ovako, i da sam na pravom putu“, pojasnio je Tatić.

Sada, međutim, kada je riječ o njegovoj glumi, ide na probe, igra u predstavama, povremeno je angažovan i na filmu, serijama, a siguran je da sve ono što je priželjkivao, uloge i predstave, tek dolaze.

Najvažnije polje djelovanja - djeca

Ali Tatića isto tako čeka i veliki rad sa djecom, koju uči pozorištu već 12 godina i šta je, smatra, najvažnije polje njegovog rada u tetaru.

"Veoma je bitno da se djeca i mladi ljudi bave sobom i kulturom kao neophodnim segmentom života. Bez duhovne hrane čovjek nije zdrav. Želim da odrastaju na zdravim osnovama, a ne kao neke generacije koje su prilično nezdrave, te generacije su i donijele agresiju, destrukciju i nasilje na ove prostore. Mislim da se djecom treba baviti i na ovaj način, da je ovo podrška njihovom širem obrazovanju, i da će uz sve ovo biti srećniji, zdraviji ljudi, koji će jednog dana pod uticajem pozitivnih iskustava, vaspitavati svoju djecu u tom duhu. Nadam se da ću na ovaj način dati svoj doprinos u pokretanju tog procesa koji će učiniti bar jednim dijelom ovo društvo plemenitijim, boljim”, pojasnio je.

Smatra da djeca kroz bavljenje pozorištem imaju priliku da iskažu svoje stavove, da se bave onim temama koje smatraju bitnim za njihovo odrastanje i za društvo u cjelini.

"Žao mi je što to kod nas nije prepoznato na pravi način. U dosadašnjoj praksi primijetio sam da mnogo lakše savladavaju probleme kroz igru, mnogo lakše i bezbolnije prolaze kroz neke krize i periode u svom životu”, kazao je.

Najviše priča o nasilju nad djecom

Teme koje ga interesuju kao glumca i reditelja, i koje obrađuje u svojim predstavama su vršnjačko i roditeljsko nasilje, djeca koja odrastaju bez ili sa lošim roditeljima, a dobar dio tih tema prenio je na sceni Kulturno-informativnog centra (KIC) “Budo Tomović“, u dokumentarističkoj predstavi “Pozdravi nekog”.

"Mene su u ovom tekstu, na prvom mjestu, interesovale posljedice odrastanja bez roditelja, a onda i bez adekvatnih staratelja. Samo po sebi se nametnulo pitanje odnosa roditelj-dijete, u svim slučajevima u pitanju je neki vid porodičnog nasilja. Te posljedice nemaju efekat samo na pojedinca već se reflektuju i na cijelo društvo i kreiraju u dobroj mjeri svijest. Interesantno mi je sa psihološke strane kako se ta djeca ponašaju, šta je za njih normalno, kako privlače pažnju na sebe i sve što se tiče njihovog unutrašnjeg života, kao i društveno-socijalnog. Na kraju krajeva, mislim da su napaćeni i da sa tim emocionalnim bolovima postaju emocionalno krhki odrasli ljudi iznutra. To je zaista drugačiji svijet od ljudi koji su imali podršku roditelja i koji nijesu ostavljeni od ljudi koji su prvi i glavni dodir sa svijetom“, pojasnio je Tatić.

Sa “Mladiinfo Montenegro” osnovao MAGG

U Podgorici je u okviru “Mladiinfo Montenegro” osnovao Mladiinfo amatersku glumačku grupu (MAGG) i planira da stvori stabilne temelje za zdravo pozorište.

"Da oni koji žele da se bave pozorištem nauče azbuku pozorišta, a nakon toga dolazi rad na predstavama, gostovanja, festivali. Najvažnije je da su i oni koji učestvuju u stvaranju predstave i oni koji je gledaju, zadovoljni i srećni, da gledalac izađe iz pozorišta bogatiji, duhovno nahranjen, svjestan problema na koji mu je ukazano kroz predstavu, da se tiče i nas koji radimo na predstavi a onda i gledalaca“, kazao je Tatić.

Međutim, rad na prvoj predstavi nije bio lak, što zbog brojnih studentskih obaveza glumaca, što zbog činjenice da su se prvi put susretali sa pozorištem.

“Radili smo na predstavi pet mjeseci. Odužilo se malo, zbog ispitnih rokova i nekih privatnih obaveza ali smo je završili. Bio je to težak proces za glumce, većina njih prvi put izlazi na scenu i došli su sa velikom željom da se bave glumom i učestvuju u stvaranju predstave. Prvo pojavljivanje na sceni je nešto što se pamti cijelog života i prati ga jedinstven osjećaj. Napravili smo dobar uvod za nastavak rada”, ocijenio je Tatić.

Naredno igranje predstave je, tvrdi, 13. marta u Nikšiću, a igraće se i u KIC-u Zeta, kao i u Tuzima. Rekao je da postoji mogućnost da se igra i u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, ali o tome će pričati kada bude zvanično.

Premijera druge predstave MAGG-a do kraja godine

Tatić je već počeo sa radom na novoj predstavi, a najavio je da će to biti ponovo društveno angažovana predstava, s tim što ne pripada dokumentarističkom teatru.

Nastaviće saradnju sa podgoričkom NVO “Mladi Info Montenegro”, a ove godine planira da postavi dvije predstave.

"Moj plan je da jedna predstava bude gotova do kraja maja, rad na drugoj da počne u septembru a da premijera bude u decembru ove godine. Lijepo bi i korisno bilo u narednom periodu nastaviti i učvrstiti saradnju sa KIC “Budo Tomović”. Izašli su nam u susret i dali termine za probe u završnoj fazi predstave, do tad smo radili u prostorijama NVO Mladi Info Montenegro”, kazao je Tatić.

Tvrdi da slijede prijave predstave “Pozdravi nekog” za festivale u Crnoj Gori i regionu.

Još se bori za opstanak KLAP-a

Koliko god bila loša situacija za profesionalna pozorišta u Crnoj Gori, za amaterska je još gora. Slična situacija je, tvrdi Tatić, i sa kolašinskim pozorištem, za čiji se opstanak, i pored brojnih nagrada i priznanja, bore trinaest godina.

"Mislio sam da će sa uspjesima biti lakše, da ćemo lakše dolaziti do sredstava za rad i da ćemo samim tim i unaprijediti rad. Na sporost u rješavanju tih pitanja ne mogu uticati. Dovoljno sam strpljiv ali mislim da je već stanje i više nego alarmantno. Pokušavam da utičem da se iznađe mogućnost za finansiranje pozorišta, ali do sada nijesam imao uspjeha. Nadam se da će naš rad podržati lokalna samouprava i institucije koje se bave ovim oblastima i da neće dozvoliti da to pozorište nestane sa kulturne mape Crne Gore. Moralne podrške ima, i hvala na njoj, ali samo od nje pozorište ne može da preživi. Što se tiče glume, idem na probe, igram u predstavama, povremeno sam angažovan i na filmu, serijama, siguran sam da sve ono što sam priželjkivao, uloge i predstave, tek dolaze".

Pao mu šećer, pa ne može na scenu

Tvrdi da mu sa djecom nikada ne može biti dosadno jer ima mnogo dogodovština sa proba i predstava, koje će zauvijek pamtiti.

"Kada jedan od glumaca, koji ima osam godina, pojede rekvizitu, šećer koji je u kockicama, pa njegov kolega nema sa čim na scenu, a opravdanje mu je 'pao mi je šećer', ili kad dva glumca zamijene kostim zato što im se dopada kostim onog drugog, pa tako izađu na generalnu probu", priča Tatić.

Prvi film mi je rekao šta želim da budem

Tatić je od šest godina počeo da glumi u pozorištu, a interesovanje za glumu je počelo mnogo ranije.

“Od najranijeg djetinjstva gledao sam crtane filmove, kad sam naučio da čitam, prva knjiga koju sam pročitao bile su bajke Hansa Kristijana Andersena, a zatim i braće Grim, nakon te dvije knjige počeo sam da čitam stripove, koji su takođe u djetinjstvu imali veliki uticaj na mene. Imali smo pristojnu kućnu biblioteku. Zimi bih se šćućurio u nekom ćošku do vitrine sa knjigama i čitao, a kad ljeto dođe krio bih se ispod nekih starih drvenih stepenica koje su vodile do našeg doma i čitao knjige. Najviše sam volio da čitam u tišini, dok kiša jedva čujno rominja“, ispričao je „Vijestima“ Tatić.

Tvrdi da je nakon prvog odgledanog filma znao šta želi da postane kada odraste, dok su ga druga djeca posmatrala čudno:

“Dok su se druga djeca igrala i željela da postanu doktori, vojnici, vatrogasci, ja sam vitlao mačem i bio Robin Hud ili jedan od vitezova okruglog stola i bio daleko od realnog života, a druga djeca gledala bi me kao čudaka. Mislim da su na mene veliki uticaj pored stripa i književnosti imali i slikarstvo, koje me je uvijek interesovalo, kao i vajarstvo i muzika, kako klasična tako i rok muzika. Onda dolaze dramske sekcije, glumačke radionice, amatersko pozorište, audicije, kastinzi, sve do profesionalnih angažmana”.

( Ivan Čađenović )