Blokirašice bulevara

Sumnjam da postoji neko u vlasti koga nije rodila majka. Teško je zamisliti da Simovića ili na primjer Obrada Miša Stanišića donese roda. Iako je u Crnoj Gori zabranjeno kloniranje, čini se da je svakoga u državi rodila neka majka.

Ono što je prosto nevjerovatno da ekipa iz vlasti nije podržala majke. Niko, baš niko da se oglasi i kaže da su žene u pravu, pa čak i ako griješe u nekim segmentima, i to da kaže, ali ipak, da ih podrži zato što je čovjek prije svega, pa tek onda politički kadar.

Kad se Milo pojavio, a naročito kad su se žene ložile više na njega nego na Momove brkove, moglo se čuti „Rodila ga majka“, što se tumačilo kao da je on jedan u milion, ali da nam ipak u bukvalnom tumačenju sljeduje pola Mila na naših pola miliona stanovnika. Voljele su ga žene i majke, naročito one nezadovoljne muževima, što je bilo idealno da se platonski nadomjesti sve što fali u zatvorenoj crnogorskoj porodici.

Sve se to brzo zaboravi, jer su majke danas u poziciji kao ruski nacionalisti. Tako se na njih gleda, čak i osmog marta. One su bezobrazne, svi jedva čekaju da one zaigraju kolo pa da ih poistovjete sa troprstašima i krezubim nazadnim srpskim nacionalistima iz devedesetih. Retorika je takva da ne bi čudilo ako bi neko iz vlasti majke nazvao četnicima.

Nevjerovatno je da vlast koja je došla sa ulice i preko ulice, insistira na tome da je uličarski biti na ulici. Toliko se boje te ulice da ih nema na ulicama, samo se može Filip sresti kako luta kao kakva fantazma Podgoricom, vjerovatno se pitajući zašto ga niko ništa ne pita.

Ostali, kuća, vlada, vlada, kuća. Kolima do ulaza u restoran, kolima do garaže. Nigdje pješke, osim kad su posrijedi izbori, pa krene kampanja, pa mora da se snimi tih njihovih nekoliko stotina pređenih metara i izigrava bliskost sa narodom. Ništa dalje. Mali je to korak za čovjeka, ali veliki za DPS kadrove.

Kad treba da prođe „delegacija“, ili kad treba da „prođe Milo“, narodu ne smeta kolona, ne smeta da sačekaju, jer im imponuje da vide brze tamne automobile kako prolijeću. Lože se svi na to, brzina, moć i tajna. Stanu sa strane i učestvuju u paradi. Međutim, svima smetaju majke što blokiraju bulevar. Podgorica je toliko razvijen i grad u pokretu da svi jure baš tuda, svima je epicentar kretanja parlament i vlada nova, pa taj bulevar ih ometa toliko da hoće da satru majke.

Licimjerno je navoditi primjere i zapitati se koliko bi duže putovala trudnica do bolnice zbog majki i gužve. Postoje zaobilaznice, i primjeri nisu odgovarajući jer se upravo radi o ženama koje su rađale djecu, a prinuđene su da traže te ipak mizerne dodatke. Treba uporediti te dodatke majki sa cehom koji su iz Budve iznijeli Marovići, ili ostali gradonačelnici koji gle čuda, ipak su do juče bili dio DPS-a, i to ne jednu sezonu, već četvrt vijeka sa njima ruku pod ruku.

Ali majke su krive, te besprizorne blokirašice naših džada i bulevara. Ako možemo na nešto osim „zlatnih lavica“ da budemo ponosni, to su majke. Svaki istančan glas koji se čuje preko mikrofona ne poziva na ništa drugo do na odbranu prava i dostojanstva. Nisu to populistički glasovi, nisu to politički krici željni glasova, to je glas majki koje su odlučile da ne trpe nepravdu. Zato nema opravdanja za one koji se ne solidarišu sa majkama, jer to je ljudska dužnost svakog građanina.

( Đuro Radosavović )