Kako sakriti sramnu imperijalnu prošlost?

(Kradljivci istorije: tajne, laži i formiranje moderne nacije - The History Thieves: Secrets, Lies and the Shaping of a Modern Nation; Ijan Kobejn; Portobello Books, London, 2016; 466 str.)

Američka istoričarka Kerolajn Elkins je 2005. godine objavila istoriju Mau Mau otpora, Imperijalni obračun, najvećma prepričavajući sjećanja starijih ljudi pod britanskim jarmom u gulazima u Keniji do 1963. Elkinsova je opisala jedan brutalni zatvorski režim, uključujući i konflikt u kojem su britanski kolonijalni administratori, policija i vojnici - agenti te daleko naprednije civilizacije - pali na tako niske moralne grane da bi većini britanske javnosti to sigurno bilo teško i da pojmi.

U nedostatku drugih izvora, kritika je Imperijalni obračun u jednu ruku osudila kao pristrasnu knjigu, s obzirom da se samo oslanja na oralnu tradiciju, a ne na pisana dokumenta, inače odavno pogubljena. Jedan recenzent je izjavio da odista žali Elkinsine učenike ako od svoje profesorice očekuju bilo kakvu akademsku oštrinu.

U maju 2011, istoričar Dejvid Anderson, tada profesor na Oksfordu, pozvao se na 40 godina star zapis Forenj Ofisa ne bi li na sudu došao do pismenog svjedočenja iz čega je zaključio da britansko Ministarstvo vanjskih poslova zapravo krije oko 1,500 dokumenata u 300 kutija. Ministarstvo je tada priznalo da zbilja ima/skriva dokumentaciju iz Kenije.

Naime, predmeti su već decenijama bili skrajnuti tamo gdje nijedan istoričar, a još manje civil, ne može da ih locira. U stvari, u vojnom skladištu Hensloup Park nađeno je dvostruko više kenijske dokumentacije od pukih 30 metara prostora, kao što se isprva računalo, o nevinim zatočenicima, silovanjima, zapaljenim ljudima i pobijenoj djeci.

Štaviše, vlada je u Domu Lordova 2011. priznala da Hensloup Park skladišti oko 9.000 fascikli sa stotinama hiljada izvještaja zvanične papirologije ne samo iz Kenije, nego sve ono što prethodno nije skončalo na lomačama u 37 bivših britanskih kolonija.

Iz pojedinih kolonija, kao što su Palestina, Kipar i Aden, Britanija se povukla usred krvavih konflikata. I ne samo to. Kompromitujuća dokumentacija nastavila je da pristiže u Hensloup Park sa svih strana sve do kraja 1970-ih.

Otkrivena dokumenta su naposljetku opravdala Elkinsinu oralnu istoriju Mau Mau otpora, dok je Dejvid Anderson napisao da će fajlovi u potpunosti promijeniti istoriju britanske dekolonizacije. Međutim, istražitelji i istoričari momentalno su uvidjeli da je taj tajni arhiv možda bitniji upravo zbog onoga što u njemu nije nađeno.

Recimo, iz Adena, odakle se Britanija povukla nakon četvorogodišnjeg ustanka, dopremljeno je samo pet kutija - jer je globalna vladina 'Operacija zaostavština' strogo nalagala da se ponesu, zapale ili bace u more svi oni spisi koji bi Britaniju mogli da unize u očima njihovih nasljednika.

U kutijama iz Adena su tako nađeni samo materijali o agrikulturi i izvještaji o vojnicima nižih činova. Slično tome, u paketima iz Malaje je bilo vrlo malo dokumenata o britanskom ratu protiv komunista koji je, inače, trajao od 1948. do 1960. godine, i koji je odnio više od 11.000 života.

Od momenta kad je ta "migrirajuća arhiva" svakome stavljena na raspolaganje 2012. godine, postalo je jasno da sadrži i brojne druge spise što svjedoče o opštoj čistki osjetljive ili kontroverzne dokumentacije: pronađena je korespodencija koja detaljno opisuje paljevinu hartije. Iz Londona su primani telegrami sa preciznim instrukcijama o metodama destrukcije fajlova; nalaženi su i "sertifikati uništenja" potpisani od strane svjedoka - uvaženih kolonijalnih zvaničnika - da bi se iz prve ruke potvrdilo da su određene klase dokumenata zaista pretvorene u pepeo.

Ijan Kobejn koji je prethodno, nadam se, barem malo uzdrmao britansku javnost knjigom Brutalna Britanija: tajna istorija mučenja (2013), u Kradljivcima istorije pretresa načine zbog kojih je britanska kultura tajnovitosti na snazi već 200 godina.

U ranom XIX vijeku njihova tradicija počivala je na navodno džentlmenskim vrlinama "diskrecije", "uzdržljivosti" ili "rezervisanosti" - sve sami eufemizmi za tajnost. U stvari je britanska vlada još 1844. priznala da se pisma upućena van zemlje čitaju na engleskoj granici još od prije ere kraljice Ane (sredina 17 v.).

Vremenom je kontroverznom Zvaničnom Zakonu o Tajni (1911), prema nekim procjenama, dodato još oko stotinjak statuta koji izričito zabranjuju objelodanjivanje informacija.

Kobejn na urnebesnim primjerima pokazuje da u Britaniji postoji slojevita kontrola oko toga šta se smije dati javnosti na uvid kad se radi o vladinom poslovanju, o istorijskim dokumentima, kao i o vojnoj i sudskoj raboti.

U Britaniji, naime, ne postoji ustavno pravo na slobodu govora, kao u SAD, premda postoji određen stepen zaštite u domaćem i u evropskom pravu. No i pored svih sloboda, i SAD ima problem sa otpečaćenom tajnom dokumentacijom. To je naročito bilo implicitno u slučaju novinara Nika Tursa i njegove sjajne knjige Ubij sve što se pomjera: pravi američki rat u Vijetnamu (2013). Svi oficijelni izvori o američkim zločinima u Vijetnamu koje je Turs iznio u knjizi nanovo su zapečaćeni.

Kao američki narod, baš zbog takvih restrikcija, i britanski živalj je neupoznat sa ratovima koje je britanska vojska nastavila da vodi od Drugog sv.rata.

Prvo su pritrčali u pomoć Francuzima u Indokini, u sukobu protiv Viet Mina u Vijetnamu 1945. Sada su im saveznici bili dojučerašnji neprijatelji. Vojnim ostacima francuske Višijevske fašističke vlade pridružili su japanske zarobljenike kako bi Francuzima omogućili da ostanu na tom tlu, sa Britanijom u neposrednom komšiluku. Tako je i počeo 30-godišnji pakao poznat kao Vijetnamski rat.

Prije toga je Britanija ratovala u Grčkoj, na kraju 1944, boreći se protiv ljudi koji su im par nedjelja prije toga bili saveznici. Za tri mjeseca "oslobađanja" načinili su više štete Atini nego što je bilo učinjeno za više od tri godine njemačke okupacije.

Britanske snage su pomogle i Holanđanima na Zapadnoindijskim ostrvima, nemoćnima da zaustave dolazak na vlast popularne komunističke vlasti poslije kapitulacije Japanaca. Za samo tri sedmice borbi, 1945, u Surabaji, Britanci su iskrcali jednu i po diviziju koju su štitili desetinama tenkova i aviona protiv nekoliko hiljada Indonežana od kojih su neki bili naoružani puškama, drugi noževima, dok su se pojedinci borili i golim rukama.

Britanci su tu izgubili 600 ljudi, čak i jednog glavnokomandujućeg, brigadira, dok je na strani Indonežana bilo između 10-15.000 mrtvih. Među trupama je ova intervencija u tolikoj mjeri bila nepoželjna, da se u njihovoj vojsci određen broj pobunio i zaprijetio da će početi da puca na holandske povratnike, koje su inače optuživali za gnusne zločine nad lokalnim stanovništvom.

U Omanu je, recimo, tajni rat vođen skoro 11 godina, još od sredine 1960-ih. On nije objelodanjen još 6 godina, jer štampi prosto nije bilo dozvoljeno da uđe u zemlju. O tom ratu čak ni veliki dio britanske vojske ništa nije znao.

Kobejn se pita koliko je Britanaca uopšte svjesno da nije prošla nijedna godina od 1914, a da njihove snage u punoj opremi nisu ratovale negdje po svijetu (24 vojne intervencije samo u periodu 1949-70).

Ne zaboravimo ni odrede smrti britanske vojske u Sjevernoj Irskoj.

U predgovoru se tvrdi da Kradljivci istorije nije knjiga o istoriji, koliko de fakto govori o današnjici. U namjeri da sjećanju vrati neke zaboravljene epizode koje su odavno namjerno bile skrivane od pogleda javnosti, autor pokušava da otkrije pravičniju sliku o tome ko su u stvari Britanci kao nacija, kao i to kako će njihovo samoljublje i današnja podložnost prikrivanju istine nedvosmisleno uobličiti njihovu budućnost.

( Ratko Radunović )