Kraj Laki Lućano lidera na Balkanu

Što je stanje teže, to surovost pragmatike u politici dolazi više do izražaja. Saveznici su bili pred teškim izazovima pred prvo iskrcavanje na tlo Evrope 1943. Sicilija je bila njihov prvi izbor, a Laki Lućano korisna pragmatika da se sačuvaju životi vojnika. Poznati i osuđeni mafijaški šef je pomogao, ali nije zbog toga dobio premijersko mjesto ni vraćanje ugleda. Analogija nikad nije potpuna u istoriji, ali jeste poučna za balkanske lidere koji su dobre sluge ali loši gospodari svojih naroda.

Iskrcavanje evroatlantskih integracija na Balkan je u završnoj fazi, a šteta od Laki Lućano lidera odavno premašuje koristi koje su oni u nekim fazama donijeli. Vrijeme je za kraj Laki Lućano lidera na Balkanu ako hoćemo mir i stabilnost kao osnovni preduslov za razvoj demokratije - države vladavine prava.

Produbljivanje krize u regionu Zapadnog Balkana doima se kao svojevrsna dijagnoza i opšte mjesto u brojnim analizama ukupnog stanja na ovom prostoru. Politički akteri u samom regionu, evropski zvaničnici, analitičari gotovo na istovjetan način slikaju, prije svega, trenutni politički i bezbjednosni kontekst regiona. Uz to, naravno, ide i dalje ekonomsko zaostajanje, dijelom uzrokovano globalnom krizom, a većim dijelom nesposobnim i korupciji sklonim političkim elitama koji su, zaklanjajući se iza mantre o tranziciji, opustošili i tajkunizirali nacionalne ekonomije.

Proces EU i NATO integracija je, svakako, u protekloj deceniji donio određene koristi regionu. Što je najvažnije, djelovao je kao svojevrsni amortizer smanjujući štete, koje bi u izvedbi postojećih regionalnih vladajućih aktera sigurno bile veće u mnogim oblastima političke, ekonomske i demokratsko-institucionalne infrastrukture. Postratni regionalni režimi su, više prinudno nego kao vrijednosno usmjereni sistemi (uz određene izuzetke), pristajali na integracione procese i ono što oni nose sa sobom. Gravitaciona sila integracija i odlučnost demokratskih zemalja zapada da konsoliduju regionalne prilike, ovdašnjim elitama nije ostavljala prostor za otvoreno protivljenje.

Sve dok je širi kontekst, odnosno EU i zapadna politička arhitektura bila stabilna, a time i njen uticaj na region efektivniji, procesi su išli blagom ali ipak uzlaznom linijom. Lokalni režimi znali su da prepoznaju vanjsku snagu i uticaj. Što je tipično za balkanske vlastodršce - gotovo uvijek dobro znaju da osjete veću snagu od njihove, kako bi kroz vješto manevrisanje, pozicioniranje i slatkorječivu integracionu retoriku kupovali naklonost. A ta naklonost, naravno, ima svoju upotrebnu vrijednost - onu unutrašnju, kojom sebe legitimišu kao vjerne predvodnike našeg puta u svijetlu evropsku budućnost.

Posljednjih nekoliko godina donijele su ogromne izazove za Zapad koji su rezultirali brojnim bumerang efektima. Krenulo je sa ekonomskom krizom, potom potresima u Sjevernoj Africi, Siriji i na kraju ukrajinskoj krizi i ruskoj aneksiji Krima. Mnogo je pitanja i mogućih odgovora u vezi ovih procesa koji iziskuju poseban osvrt. Ono što je za nas najvažnije, to su implikacije ovih širih trendova na region. Svako ko je istinski utemeljen u demokratskim vrijednostima osjeća zebnju i strah povodom ovih teških, zabrinjavajućih i, iznad svega, neizvjesnih procesa. Istovremeno, oni drugi u svemu tome vide šansu za sebe. Nas regionalni problem je što su ti drugi, nažalost, suviše brojni i još više uticajni. Naš problem je što su oni, uz rijetke iznimke, naše vlasti.

Najava opadanja uticaja i prioritetne spremnosti naših integracionih partnera da se bave nama je sjajna vijest za lokalne samodršce i fasadne euroatlantiste. I ne samo to, već kao da im dalji mogući razvoj događaja u formi zapadno-ruskog zaoštravanja dodatno ide na ruku. Nedemokratske vlasti priželjkuju nestabilna vremena jer jedino u njima, oni sami, imaju kakvu takvu upotrebnu vrijednost na širem, regionalnom ili globalnom terenu. S jedne strane, velikim igračima interesno trebaju, dok se sa druge strane spušta fokus sa prirode njihovih režima. Oni rezonuju da će ih teško ko u takvim uslovima previše zamarati detaljima kao što je vladavina prava ili borba protiv korupcije i kriminala. Kao bonus im dođe, da u zemlji predano mogu raditi na političkom davljenju svojih oponenata. Čak štaviše, ponekad krenu u brutalne kampanje preko svojih medija i na same EU zvaničnike. Sjetimo se samo mi u Crnoj Gori kakvog je toplog zeca prolazio bivši šef Delegacije EU Mitja Drobnič u DPS Pink-Informer medijskom brlogu.

Naravno, iako bi lokalni samodršci željeli da ovakvo stanje što duže potraje, prije ili kasnije moraće se suočiti sa svojim odrazom u ogledalu. Oni, baš kao i svi prestupnici i prevaranti, vode izgubljenu bitku, bježeći cijeloga života od neumitnog suočavanja sa samima sobom i pravdom koja dolazi.

Naši zapadni integracioni partneri moraju biti svjesni da sa najvećim brojem regionalnih vlastodržaca nema iskrene borbe za demokratiju i evropske vrijednosti. Mogu se oni, realpolitički i pragmatski, iskoristiti za određena kratkoročna premoštavanja, ali se sa njima ne može graditi evropska i demokratska budućnost ovog prostora.

Mora se znati da su danas, dominantno, u regionu na vlasti politički akteri i političke strukture koje su pokrenule sunovrat ovoga prostora, aktivno učestvujući u najvećem ratnom užasu nakon II svjetskog rata. I da su se oni isti od toga užasa dobro okoristili, stvarajući političke i biznis “karijere” kroz imperije kapitala i resursa koji se mjere milijardama. Mora se znati da današnji akteri organizovanog kriminala i korupcije vuku korijene od aktera rata i ratnog kriminala. U njihovim vizurama samo je jedna vrsta biznisa zamijenjena sa drugom. Ratna sa poratnom. Sve ostalo, i evropska i evroatlantska retorika, kao i lažni patriotizam puka je alatka kojom manipulišu narodom kojega su oglodali do kosti. I zato, sa takvima nema naprijed.

EU i NATO moraju biti veoma obazrivi u ovoj osjetljivoj i lomnoj fazi za budućnost regiona. Lokalni vlastodršci su majstori da kao paraziti troše i rabe progresivnu ideju. Oni će uraditi sve da podršku zemljama na putu u ove organizacije manipulativno predstave kao podršku njima samima. Podršku, koju će koristiti da EU i NATO zastavom, te lažnom retorikom, pokriju najprljavija činjenja i namjere. Na taj način samodršci krnje kredibilitet EU i NATO jer kod građanstva stvaraju utisak stavljanja znaka jednakosti između njih i demokratskih država euroatlantskog prostora. Ako se zna da njihovu vlast, zbog raširene nepravde i svima vidljive pohare koju sprovode, svakim danom podržava sve manje građana, nije teško zaključiti koliko je ova pojava opasna. Zato, ovu podlu igru naši partneri moraju imati posebno u vidu.

U suprotnom, ne treba imati iluziju da drugi igrači neće nastojati da iskoriste prazan prostor. Rusija u vrijednosno-demokratskom smislu, racionalno gledano, nema što da ponudi regionu sem, možda, autokratski model još gori od balkanskog. Međutim, kako razum sve više ustupa mjesto nezadovoljstvu, koje vodi u frustriranost razočaranog populusa, tu opciju, nažalost, ne možemo isključiti. Kako bi se izbjegle ovakve brojne zamke i opasnosti, regionu treba iznad svega generalno čišćenje političkih i sa njima vezanih kriminogenih struktura. Od toga zavisi njegova stabilnost koja će biti dugoročna i vrijednosno, a ne interesno i ad hoc utemeljena. Prava stabilnost koja će čuvati Evropu, a ne prividna koja je stalna prijetnja Evropi i demokratiji. Jasno je da bez tako stabilnog regiona nema ni stabilne EU, a da će bez stabilne EU vjera u snagu demokratije postajati sve krhkija.

Najmračnije je pred svitanje. Imamo razloga da vjerujemo u novo svitanje regiona. Ili će EU srediti region ili će region kontaminirati EU - međuzavisnost je veća nego ikada. Ko pažljivije, i više analitično, a manje dnevnopolitički prati proces, lako može da prepozna znakove početka čišćenja. A to znači i početka naše zajedničke, nove i bolje regionalne stvarnosti.

Autor je član Predsjedništva i međunarodni sekretar SDP-a

( Ivan Vujović )