Novoprobuđena samodopadnost

Evidentno je da se danas gotovo svugdje u svijetu, kako u razvijenom, tako isto i u nerazvijenom, suočavamo sa nekom vrstom renesanse ženstvenosti. Ženstvenost, kao ideal za koji smo vjerovali da je nakon godina oštrog istupa feministkinja svih boja i frakcija bila na putu da nestane, pojavljuje se, i čak štaviše, cvjeta voljom samih žena i njihove novoprobuđene samodopadnosti.

Čak i ovdje, u Skandinaviji, posljednjih dvadesetak godina uočljiv je takav otklon u odnosu na definiciju polnosti i ženstvenosti da je i samim ženama sve pomalo čudno. Sve kao da se udaljava od onih ideala koje su nezaobilazne Crvene čarape najavile svojim manifestima 1970. godine, a čija se esencija svodi na geslo: nema klasne borbe bez borbe za ženska prava. Muški odlučne i neviđeno borbene, ove istinske amazonke i neumoljive Atine u borbi za ženska prava, najčešće bez brushaltera, simbola klasične ženstvenosti, a kad je trebalo i potpuno gole, unijele su dodatan dar-mar u poimanje društvenih normi, koje su bile ozbiljno dovedene u pitanje prethodnim šezdesetosmaškim revoltom.

Činilo se da su suptilne renesansne Venere, te rafinirane Modiljanijeve madone i madonice, pogurane za sva vremena u muzeje i istorijske čitanke raznih vrsta, da odatle nijemo svjedoče o idealima ženstvenosti koji su iza nas. I taman kad smo pomislili da nema povratka na staro, da se duh iz boce ne može osloboditi, došao je on da ga oslobodi. Došao je jeftini kineski izvoz i unio ništa manje nego spomenuti dar-mar. Đavo ima razna lica, ne kaže se bez razloga, pogotovo za ono što je teško objasniti, a što opet uznemirava već uspostavljeni red i uspostavljena pravila društvene igre. A ona su, kad je riječ o položaju žene u društvu, mjerena jednakošću polova. Sve skupa, formulisano i pretočeno u aktuelnu legislativu, koja je odraz upravo feminističkih zahtjeva sedamdesetih godina. Izgledalo je, kao uostalom što je i naučnicima s kraja 19. vijeka izgledalo da se nakon prve naučne i tehničke revolucije ne može ništa novo izmisliti, da u božjoj bašti kakav je ovaj naš svijet može još kako da se desi svašta, da je pravilo nikad ne reci nikad, iako profano i izlizano od upotrebe, itekako aktuelno, da je zahvaljujući promjenama na globalnom nivou štošta moguće.

Duh iz boce

Kako je uopšte došlo do toga da taj duh u vidu kineske jeftinoće skrivi da upravo pitanje polnosti i ženstvenosti bude u toj mjeri aktuelizovano da je opravdano govoriti da se radi o pravoj mini društvenoj revoluciji. Pa evo ovako stoje stvari u Skandinaviji, koja je poznata po evoluciji, koja opet nije ništa drugo nego zbir mini revolucija dobro plasiranih u dugom protoku vremena i istorije. O tome kako se ovo društvo iznijelo sa učincima puštanja zlog duha iz boce u vidu kineske, i uopšte azijske jeftinoće, biće predmetom interesa u nastavku ovog teksta.

Nije da su se žene Skandinavije ikada odrekle u potpunosti svega što ženstvenost i tjelesnost znače, Bože sačuvaj da ih je skroz ponio ideal o muškarcima i ženama kao braći i sestrama. Taman posla, prepametne su ove Helge, žene savremenih Hogara Strašnih, da ne uoče da iz takvog poimanja stvari nema perspektive. Osim toga, previše su društveno odgovorne i svjesne da samo istinska polnost i seksualnost rezultiraju plodovima, čitaj djecom, što je opet uslov očuvanja drušva. Da su polnost i seks, ovakav ili onakav, svejedno, uslov bez kog se ne može, da se ne zapadne u situaciju bezrodnosti koja danas neprirodno vlada na jugu Evrope koji je ranije uvijek bio plodan i prenaseljen.

Nešto drugo se desilo. Apetiti su se odjednom otvorili upravo zahvaljujući kineskoj, i uopšte azijskoj jeftinoći. Odjednom je postalo moguće da žene dobiju i jare i pare, kako se to kod nas kaže u profanom, narodnim poslovicama začinjenom, dnevnom jeziku.

Za krpice, koje su uvijek bile važan dio ženskog performansa, više ne treba da radite cijeli mjesec. Sjetimo se, još ne tako davno, žene su odvajale značajne novčane svote, a bogme i dobar dio svog vremena kao i kreativnih snaga da osmisle taj performativni dio.

Osim toga, situacija u kojoj je žena stalno razdirana dilemom, ulagati u sebe ili u porodicu, kao da je prestala biti razorna u mjeri u kojoj je to bila prije. Slučaj Sabine Spielrein, famozne psihološkinje i neuropsihijatrice, u istoriji poznate uglavnom kao ljubavnice velikog psihologa K.G.Junga, teško da bi mogao da se ponovi. Sirota Sabina, da se rodila samo nekoliko decenija kasnije, prosto bi cvjetala, novinari i izdavači bi stajali u redu da izdaju njena djela i čuju šta ima da kaže ova pametna i prepametna žena, koja se odrekla toliko toga i još na kraju završila u logoru smrti.

Opasnosti i naravoučenije

Opasnosti, najprije da kažemo nešto o njima, opasnostima. Kakve i koje su to opasnosti, sad kad možemo da ustvrdimo da je moguće imati i jare i pare?

Ovo je uputno pitanje jer ništa nije samo bijelo ili crno, samo korisno ili štetno.

Po našem mišljenju najvažnije je stati na loptu, sagledati opasnosti, i naravno vidjeti mogućnosti. No, kako ovo ni izdaleka nije lako, pošto su stvari često pomiješane kao što to u životu obično biva, treba krenuti od početka. Od onoga što su započele i ostvarile feministkinje svojom borbom upravo 70-godina prošlog vijeka. Većina od njih su sada naše bake i imaju veliko životno iskustvo, neke na intelektualnom, neke na umjetničkom, neke na političkom planu, a tu i tamo su se ostvarile kao majke i supruge. Malo je onih koje su se harmonično ostvarile na svim poljima. Ta toliko priželjkivana harmonična samorealizacija, bila je samo sporadično viđena u životima ovih žena. Posao “dekonstrukcije koncepta(čitaj: smisla) koji ženi daje muškarac”, kako to kaže književnica i lingvistkinja Slavica Perović u svom eseju “On je rekla” (st.27, internet - izdanje), a koja se u takve stvari svakako dobro razumije, suviše ih je koštao jer su mnoge ostale kao žene u mnogo čemu neostvarene i nedovršene, upravo zbog tog isključivog fokusa na promjenu svijeta i zaokupljenošću misijom da ga radikalno revolucionišu.

Da sadašnja situacija ipak nije tako jednostavna uprkos mogućnostima, da je na savremenu ženu, pogotovo ovu koja živi i stvara na našim prostorima u uslovima nevjerovatno grube i turbulentne tranzicije, palo toliko toga, pokazuje i činjenica da ona stalno mora da se prestrojava da bi zadovoljila potrebe za velikim angažmanom u porodici i još većeg na javnoj sceni. I možda je upravo taj pomjereni jezičak na vagi, koji sve više ide u korist javne scene, ona kritična tačka odakle dolazi stvarna opasnost. Tako se na pr. od žene u političkom životu osim da bude stručna nije nikad ranije tražilo da bude tako dobro odjevena, sofisticirano isfrizirana, uz to još i atraktivnog izgleda, kao što se traži danas. Sjetimo se naših političarki iz ere socijalizma, Savke Dabčević - Kučar, Milke Planinc i Latinke Perović. Ne sporeći njihovu pamet i istinski angažman, više nego skromna odjeća i ženski kostimi koje su, kako su to već mnogi stilisti primijetili, šili muški šnajderi, koji su po istom kalupu krojili odijela za njihove muške kolege, Miku Špiljka, Veselina Đuranovića i druge iz tadašnjeg političkog establišmenta, svjedočili su koliko je taj vanjski efekat bio u drugom planu. Kad vidimo koliko je on danas važan, ne treba da čudi da neke od tih mladih političkih starleta viđamo na feštama na kojima stare političarke ne bi mogli ni da zamislimo. Još uz to sa kesicama kokaina i čega sve ne iz arsenala aktuelnih veselica.

Naravno, lako je reći da u svemu treba naći mjeru i balans. Ali kako, kako doći do nje? Kako mladim političkim snagama iz redova žena ukazati na primjere koji su valjani?

Skandinavke su ponudile neki od mogućih recepata kad je u pitanju ta tako željena ravnoteža. Ravnoteža između izobilja i mogućnosti da svaka žena u visokom stepenu ostvari svoj performans prema vanjskom svijetu, ali i da na drugoj strani odgovorno pristupi svojoj biološkoj funkciji, tj da rodi tih 2, 3 djeteta koliko je potrebno da se to isto društvo održi. To što je važeći model heterogene porodice, tata mama i dvoje djece, usput stradao, ništa zato. Kolateralna šteta uvijek postoji kad su u pitanju veliki i ambiciozni društveni ciljevi. Ima i drugih modela porodice, bolje prilagođenih vremenu, poručuju one.

Zaključak

Nama, koji smo u azijskoj, a prije svega kineskoj jeftinoći, vidjeli bauka koji kruži Evropom i svijetom, teško je uvidjeti da stvari mogu i drugačije da se sagledaju. Navikli da u njegovom, tj. kineskom eksportnom bumu vidimo krivica, ili bar jednog od krivaca za nestanak zemlje (SFRJ) u kojoj smo se rodili i bezbrižno, još malo pa imbecilno bezbrižno, odrastali, teško je da vidimo faktor mogućnosti. A ovo dovođenje u tijesnu vezu kineske jeftinoće i novoprobuđene ženstvenosti u posljednjih nekoliko decenija samo je potvrda te mogućnosti.

( Ljiljana Bulajić )