Praznik

Čestitam vam praznik, drage moje! Međunarodni praznik žena koje se bore i brane svoja prava, 8. mart! Na ovaj dan treba da se zapitamo: kako smo došle dovde?

U julu prošle godine, navršilo se 75 godina od kako su žene u CG, prvi put u istoriji, imale pravo glasa. U Beranama su u julu 1941. dvije žene, kao delegati, birale prvi Narodnooslobodilački odbor. Birale su narodnu vlast u ime svoje i u ime žena koje su predstavljale. To je naše dragocjeno istorijsko nasljeđe! Ispunjava ponosom i obavezuje! Obavezuje na stalnu aktivnost, ne samo prilikom izbora, kada odlučimo kome da damo glas. Ne samo na odgovornost ako smo izabrane narodnim glasovima. Obavezuje da smo uvijek spremne da podignemo svoj glas kada se u društvu događaju stvari koje ugrožavaju budućnost. Kao kada vidimo da djetetu raste temperatura, sve drugo, koliko god da nam je važno, biće u drugom planu. Kome god da smo dale svoj glas na prošlim izborima, imamo pravo da pitamo. Obična pitanja, od kojih zavise sudbine naših porodica i ove zemlje. Samo deset od stotinu pitanja:

• Ko je vodio takvu ekonomsku politiku da mladi i školovani i žene i muškarci beznadežno čekaju na birou rada po pet, deset, petnaest godina?
• Ko je odgovoran za privatizacije u kojima je bez posla, i budućnosti, ostalo na desetine hiljada radnika i radnica?
• Ko je odgovoran za prevare prilikom privatizacija: da će biti novih radnih mjesta, da će se primijeniti socijalni programi, da će biti povezan radni staž?
• Ko je odgovoran što više od decenije nijesu urađeni socijalni kartoni, pojedinaca i porodica, niti pouzdana i provjeriva evidencija? Da oskudna i sve oskudnija socijalna zaštita i davanja ne idu mimo reda i zakona.
• Ko je u kontinuitetu vodio ekonomiju tako da je poreski dug prošle godine bio preko 700.000 miliona eura? Sa izjavama zvaničnika da je dvije trećine nenaplativo!
• Ko je davao državne garancije tako da su iz budžeta CG otišlo nekoliko stotina hiljada eura (nikad precizno saopšteno)?
• Ko je od državne administracije napravio aparat za bezuslovnu podršku vlasti (po licenciranoj, a nekažnjenoj, metodi 1 zaposleni 4 glasa, a zaposlenih je preko 50.000)?
• Ko je od državnih institucija napravio logistiku za privatne poslove? Ozbiljni poljoprivredni proizvođači teško opstaju, uvoz poljoprivrednih proizvoda je preko pola milijarde! Očigledna hajdučija kod davanja koncesija (drvo, mineralne sirovine, hidropotencijal malih tokova) pravi štetu i pustoš u prostoru CG, čini da se i najuporniji stanovnici sjevernog regiona obeshrabre, da se mladi ne vraćaju kad završe škole.
• Ko je odgovoran za takvu zdravstvenu politiku da sve više građana, raznih uzrasta - od novorođenčadi do zrelog doba, umire u 21. vijeku od bolesti za koje postoje lijekovi i metode liječenja? Ili, prosto od nehigijene i loše organizacije sistema. U kome su žrtve i pacijenti i ljekari i medicinsko osoblje!
• Ko je četvrt vijeka odgovoran za neprestano rastuće i umnožavajuće podjele u društvu? Do tačke da svako ko misli drugačije od zvanične vlasti (koja sve teže može da dokaže svoju legitimnost, a proporcionalno tome sve žešće brani poziciju), po automatizmu je neprijatelj države?

Priznajem i preuzimam odgovornost kao građanka i (tadašnja) poslanica za usvajanje Zakona o nadoknadi za majke sa troje i više djece. Prije svega, Zakon je pomoć porodicama i mala satisfakcija ženama koje su prve i najveće žrtve ovog dugog i neizvjesnog procesa mijenjanja ekonomskog modela države. Jer, najveći broj žrtava tranzicije su žene. One koje su ostajale bez posla u četrdesetoj, četrdeset petoj, pedesetoj. Bez obzira na kvalifikaciju, sa minimalnim izgledima za posao. Jer, tržište rada (u CG, nažalost, riječ ima doslovno značenje, najmanje u smislu zdrave konkurencije znanja i vještina, već u smislu bijelog polu-roblja) nudi mlađe, jače. I što je važnije, spremnije da ćute na kršenje radnih i drugih prava.

Prilikom usvajanja Zakona, svi koji smo ga izglasali izjasnili smo se da ga treba pažljivo pratiti i dorađivati. I da je nepostojanje socijalnog kartona najveća prepreka za vođenje objektivne socijalne politike. Sada je jasno da je vlast i ovu priliku iskoristila za nove tenzije i podjele. Najveći iznos od 330 eura je manji od iznosa koje u EU primaju nezaposleni. A kada nam se iz Vlade objašnjava da zaduženost države od preko 80% bruto nacionalnog dohotka nije veća nego u nekim zemljama EU, važi upoređenje sa Evropom. Kada opozicija pokuša da životne uslove, nemaštinu, patnju, svakovrsno dovijanje da se preživi, riješi, makar djelimično, zakonom o majkama, Vlada stvara opstrukciju. Na kraju, kojeviteza i traži pomoć MMF a. Da dokaže da se propade ako se pomognu tih oko 22.000 porodica. Opet prikrivajući činjenice:

• Koliko od ukupnog broja korisnica ima ostvarenog ličnog staža i doprinosa kod Fonda PIO (neke i po 20 i više godina). Zar to nije ulog (?), u državama EU to je neotuđivo pravo.
• Koliko je žena oslobodilo radno mjesto, neke sa molbom da se zaposli dijete od skoro 40 godina koje je na birou deceniju i po, a ima po 20, 30 i više godina ulaganja u Fond PIO.
• Da li su zavodi za zapošljavanje dobili uputstvo da prioriteti u zapošljavanju budu majke sa troje i više djece, od kojih je većina radno sposobna? Tako bi se oslobodio budžet, a povećali prihodi po osnovu poreza i doprinosa. Naravno, Vlada je trebalo da učini sitnicu: kreira originalne modele zapošljavanja majki, uz malu podršku da poboljša i njihove statuse i državni budžet. Ta sitnica je promakla u prethodnih godinu dana. Jer, podjele i zavada su do sada bile za vlast korisne, siju strah od budućnosti (poznato: zlo se trpi od straha gorega).
• Koliko je žena izabralo primanje po Zakonu umjesto ostvarene starosne penzije? Ali, zašto je starosna penzija ogromnog broja žena koje su sa srednjom ili visokom školskom spremom radile puni radni staž, manja od tih 330 eura?
• Kako će majka sa troje djece iz Nikšiča, koja se preko četiri godine liječi od kancera, da kupi lijek (potvrđeno je da je djelovao na povlačenje metastaza), koji uz drugu terapiju i troškove iznosi preko 100 eura mjesečno. Naravno, sve to nije na pozitivnoj listi.
• Kako će majke iz Rožaja, Plava, Bijelog Polja, Pljevalja, Plužina, Žabljaka, H. Novog, i svih mjesta odakle se ne može stići naobdan na terapiju, podnijeti troškove (putne troškove i smještaj Fond refundira) odvojenog boravka, kvalitetne ishrane, lijekova koje nijesu na pozitivnoj listi. Govorim o onima koje sam upoznala na Klinici za onkologiju i radioterapiju KCCG, koje sa smirenošću govore o bolesti i terapiji, ali sa velikom uznemirenošću o odluci da se umanje naknade majkama.

Bilo bi lijepo da se, nakon 100 dana, Vlada i prvi ministar ozbiljno, sa uvažavanjem i odgovornošću (senzibilitet u razumijevanju njihovih teških života je prejaka riječ, uz opasnost da zvuči cinično) obrate majkama. Ne čestitkama, već izvinjenjem zbog učinjene nesmotrene odluke. Još ima vremena za to. A kada treba da pođu kući, žene same znaju.

Uostalom, CG je naša kuća, gdje god da izražavamo svoje mišljenje i tražimo svoja prava. Po Ustavu i važećim zakonima! U svakom gradu i selu, na svakom trgu, na svakoj ulici, radnom mjestu, pijaci, šetalištu, školama, bolnicama, porodilištima, njivama, katunima - kod kuće smo. Jer, ostvarujući svoja prava najviše činimo za sebe, svoje porodice, svoj narod. Čak i za vlast, koja će shvatiti da naš glas vrijedi koliko i naša svijest o njemu.

Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG

( Jelisava Kalezić )