O jeziku Gorskog vijenca

Jezik Gorskog vijenca značajan je koliko i njegova literarno-estetska vrijednost. Jer, prije svega, umjetnička vrijednost djela uslovljena je uglavnom umjesnošću i umjetnošću izbora jezičkih sredstava, njihovom skladnošću, leksičkom slojevitošću i strukturno-semantičkom organizacijom sintaksičkih konstrukcija. Kako će književnik svoje zamisli i ideje, svoje misli i poruke saopštiti savremenicima i potomstvu zavisi od njegove organizacije jezičkog sistema i od slojevitosti i bogatstva frazeologije. Pisac u umjetničkom tekstu, posebno pjesničkom, koristi nesrazmjerno više potencijalnih mogućnosti nego svakodnevni jezik. Za razliku od životno-praktičnog jezika koji je usmjeren na komunikacijsku funkciju, poetski jezik je usmjeren na estetsku funkciju i ima drukčiji distribucioni model jezičkih jedinica koji omogućava veću iskorišćenost potencijalnih moći jezika. Potpunu iskorišćenost, usaglašenost i harmoniju svih raspoloživih jezičkih mogućnosti sa piščevim porukama ostvario je Njegoš u Gorskom vijencu (Stevanović 1990: 202).

Dok u književnom jeziku postoje utvrđeni zakoni distribucije jezičkih jedinica, u Gorskom vijencu riječ je o naročitoj umjetnički oblikovanoj kombinatorici gdje je svaki iskaz nova informacija, bez redudantnog koja je obično prisutna u pjesničkom jeziku. Ovaj Spjev nije pisan ni na običnom jeziku pjesnikova zavičaja ni na jeziku bilo koje druge sredine, već na pjesničkom jeziku ne tako jednostavnom, ne baš prostom ni jasnim svakad pjesnikovim načinom izražavanja, koji se na poseban način mora posmatrati. Održan je kontinuitet sa srednjovjekovnim (narodnim) tipom jezika. Temelji Vukova modela književnog jezika u Crnoj Gori bili su čvrsto postavljeni u prethodnom periodu, a posebno su došli do izražaja u jeziku Vukova preteče u Crnoj Gori Petra Prvog Petrovića Njegoša. Narodni jezik dominira ne samo u korpusu literarnog karaktera, kakvi su, na primjer: rukopisni zbornici narodnih pjesama u Boki u 17. i 18. vijeku koje su sačuvali od zaborava bokeljski zapisivači. Ima tu prilježnog bilježenja bugarštičkih i guslarskih narodnih pjesama. Narodnim jezikom pisane su i pjesme Vladike Vasilija Petrovića iz sredine 18. vijeka, a takav je jezik i u Poslanicama Petra Prvog Petrovića. Ne samo u korpusu literarnog karaktera, nego od najstarijih vremena narodni jezik dominira u pravnim ispravama, spisima i dokumentima, koji nijesu knjiženo ostvarenje, ali ne i nevažni za praćenje kontinuiteta u razvoju književnog jezika. Dakle, crnogorsko govorno područje je pored svoga domaćeg dijalekta koji je ušao u Vukovu osnovicu književnog jezika na cijelom svom prostoru, na jednom i drugom govornom tipu, njegovalo i donosilo izvanredan jezik narodnih umotvorina, koji je ušao u Njegošev književni jezik i u Vukovu osnovicu književnog jezika. Bez obzira na to što nije bio uvijek jezik pisane književnosti, naš jezik je i pored toga i takvoga jezika dobijao narodnu osnovicu. Uostalom, kao što rekosmo, jezik folklorne književnosti ušao je u temelje srpskohrvatskog književnog jezika.

Takav jezik folklorne tradicije u Crnoj Gori u navedenim uslovima već početkom druge polovine 19. vijeka pokazivao je naddijalekatske osobine, što znači da je donekle bio gramatički regulisan, semantički vrlo gibak sa bogatim sintaksičkim odnosima narodnih govora, leksičkim bogatstvom i svim onim što jeziku daje standardološki karakter - odgovarao je uglavnom Vukovu modelu književnog jezika. Sasvim je onda razumljivo što je Vuk sa svojim principima i reformom u Crnoj Gori bezrezervno prihvaćen. Obično se smatralo, i smatra se, da je Vuk pobijedio svojom reformom književnog jezika. On to i jeste. Međutim, nimalo se ne umanjuje Vukova zasluga, ako se tačno predstavi Njegoševa uloga u toj reformi. Naprotiv. Dobijaju i jedan i drugi. Reformu književnog jezika kod nas je, istina, izvršio Vuk Karadžić, i kao znalac jezika i kao pisac, talentovan i istrajan borac za narodni jezik u kulturi i književnosti svoga naroda. Borba je bila duga i teška. Jezik Gorskog vijenca nije poslužio samo Vuku kao velika potpora za trijumf ideja o narodnom jeziku kao književnom - nego i za ugled kasnijim pokoljenjima kako se stvaralaštvo u jeziku, onog za šta se borio Vuk, obogaćuje i usavršava. Vukovom pobjedom dovršen je proces ponarodnjavanja srpskog književnog jezika, a Njegoševim djelom, potvrđeno je dostojanstvo čovjeka iz najširih narodnih slojeva. Kada je bilo riječi o udjelu crnogorskog književnojezičkog izraza u stvaranju Vukova modela književnog jezika obično se značaj svodio na Njegošev udio, ali ni tada nije davata prava istina. Ni Njegošu nije davato mjesto koje zaslužuje. Pripisivane su mu u Gorskom vijencu katkada naglašene dijalekatske jezičke crte, pa je čak i konstatovano da Njegošev književni jezik nema značaja i ne obezbjeđuje Njegošu neko mjesto u istoriji našega književnog jezika (Mladenović: 1996: 135-140). Komično zvuči da je Njegošev jezik beznačajan.

Dakle, jezik Gorskog vijenca kao i svih drugih Njegoševih djela u osnovi je Vukova modela književnog jezika, utemeljenog na narodnom jeziku jednoga dijela štokavskog dijalekta i jeziku folklornog koinea. Narodni jezik, koji je do Vuka u Srbiji i Vojvodini imao vrlo skroman udio osvojio je tu literaturu ušavši na velika vrata. Srpskoslovenski je tamo Vukovom pobjedom izgubio bitku za svoj opstanak. Narodni jezik koji karakteriše Njegošev Gorski vijenac imao je, kao što smo rekli, veću tradiciju u Crnoj Gori. Srpskoslovenski je tamo odavno pao u zaborav. U Gorskom vijencu dijalekatska zavičajna nota, za razliku od Vukova jezika, nešto je naglašenija. Njegoš, doduše, daje prvjenstvo dijalekatskoj formi i izrazu, ali kod njega skoro nikada nećemo naći ono što je isključiv dijalektizam odveć uskolokalnog karaktera. Gledajući na dijalekatsko i normativno u jeziku Gorskog vijenca, potrebno je skrenuti pažnju na gdjekad činjenu konstatciju da je Gorski vijenac pisan na dijalektu. Proizvoljne su i nepromišljene tvrdnje da je Njegoš svoj Gorski vijenac pisao na dijalektu - a deplasirane one koje jezik Gorskog vijenca sabijaju na uskolokalni cetinjsko-njeguški govor. Mada je Vuk tokom izgradnje svog književnojezičkog modela narodni izraz podigao na viši stepen, krenuo korak dalje, standardizovao ga i dao mu opšteštokavsko obilježje, ipak, za pobjedu Vukovih načela, književnici, kao što je bio Njegoš, bili su vrlo pogodni. Jer, za krajnju pobjedu književnog jezika - nijesu dovoljni samo gramatički traktati i genijalnost Vukova, niti njegovi istorijski, etnografski i arheološki članci, ni rečnici, ni daroviti prevodi religioznih tekstova, pa čak ni narodne pjesme i pripovijetke - bili su neophodni daroviti književnici, kao što je bio Njegoš, koji će sa lakoćom i umješnošću pokazati kako se na osnovici narodnog jezika mogu stvarati prava, a katkada i nenadmašna djela. Put u novi model književnog jezika - Vukov model pokazan je i njime su književnici spremno pošli. (Odlomci iz predavanja akademika Branislava Ostojića „Dijalekatsko i normativno u jeziku Gosrkog vijenca i Vukov model književnog jezika“, CANU, 3. mart 2017.)

( Branislav Ostojić )