Autor “Carigradske proročice”: Magija grada i zamah istorije

Roman “Carigradska proročica“ američkog pisca Majkla Dejvida Lukasa dešava se 1877. na obalama Crnog mora. Predskazanja vezana za tek rođenu Eleonoru Koen nikako ne obećavaju. Ne samo da joj majka umire na porođaju, već joj je selo napala i carska konjica. Međutim, bez obzira na ovako loš početak, bez obzira na to što je maćeha ne voli i što mora da putuje zatvorena u potpalublju broda, mlada Eleonora izrašće u izuzetno pametnu i spretnu djevojčicu. Međutim, kada je tragedija ostavi nasukanu u Istanbulu, gdje se haremske spletke, špijunaža i iznenadna smrt miješaju sa opojnim začinima, visokom pariskom modom i ružinom vodicom, Eleonorina izuzetna hrabrost i snaga volje dovešće je na sultanov dvor i do izbavljenja. Ovu Lukasovu knjigu objavio je Vulkan.

Majkl Dejvid Lukas (1979) je američki pisac zapaženog romana „Carigradska proročica“ koji je objavio Harper Collins, a potom i preveden na brojne jezike. Roman „Carigradska proročica“ bio je u najužem izboru za nagrade California Book Award, NCIBA knjiga godine i Harold U. Ribalow Prize. Lukasovi tekstovi objavljivani su u New York Times, Wall Street Journal, San Francisco Chronicle. Bio je Fulbrajtov stipendista u Turskoj, kao i predavač kreativnog pisanja na nekoliko univerziteta u SAD. Majkl Dejvid Lukas sada živi u Oklendu, odakle je govorio za ART.

Vaš prvi roman „Carigradska proročica“ uglavnom ima karakteristike privlačne bajke. Jeste li to namjerno učinili?

- „Carigradska proročica“ je veoma inspirisana bajkama. Prije nego što sam počeo da pišem treću verziju romana, napravio sam predah i pročitao braću Grim sa redakcijskim napomenama Marije Tartar. Iznova čitanje ovih divnih, tamnih, i intimno poznatih priča - kao odraslom čovjeku i kao piscu - pomoglo mi je da razumijem moj roman na novi način. Braća Grim su me naučili da su moć jednog magičnog predmeta i značaj jednostavnosti važni i za zaplet i za lik. Njihove priče su me podsjetile da želim da „Carigradska proročica“ bude više od bajke. Htio sam da roman ima čudo i bliskost sa pričama kao što su „Ivica i Marica“ ili „Zlatokosa“, ali sam isto tako želio da uključim i magiju mjesta i zamah istorije.

Istovremeno, roman je u sprezi sa bajkom, brutalnom istorijom i magijskim realizmom, što priči daje značajnu napetost, uzbuđenje. Kako ste došli na ideju da u roman unesete sve ove atribute kako bio bio tako privlačnan, atraktivan i veoma čitan?

- Ja sam veliki fan i istorijske fikcije i magičnog realizma, ali mislim da oba termina mogu biti ograničavajući, iz različitih razloga. „Istorijska fikcija“ je opterećena mnogim žanrovima, a ne postoji ništa loše u tome. I „magični realizam“ je postao neka vrsta sirove skraćenice za opisivanje bilo kakve vrste pisanja koje iskoračuje izvan granica realizma. Ja volim da, žanr koji pišem zovem - istorijskim fabulizmom. Između ostalog, stil je pod uticajem pisaca poput Gintera Grasa, Itala Kalvina, Salmana Ruždija, Orhana Pamuka i Izabel Aljende. To su vrlo različiti autori, ali oni često imaju slične elemente u njihovom radu: svaznajući pripovjedač, osjećaj magije i misterije, arhetipske likove i razigrani angažman u priču o istoriji.

U ovom čarobnom istorijskom romanu, Eleonoru Koen, sirotu, ali prekrasnu djevojku, od rođenja prate mnogi problemi, ali i misteriozno jato ptica. Zašto baš jato ptica? Da li je to u skladu sa proročanstvom?

- Želio sam da čitaoci shvate da je Eleonora posebna i, kao što sam ja shvatio, kada sam pročitao roman portugalskog autora Žozea Saramaga u kome glavnog junaka prati jato ptica, to tako treba da bude, pa sam to ukrao od njega. Što se tiče vrste ptica, razmatrao sam gomilu različitih vrsta. Prvo su to bile laste, onda bulbul ptice (tj. slavuji). Ali kada sam otkrio pupavca, koji ima mitološke rezonance širom Bliskog istoka (i ta ptica je pomogla da se spoje kralj Solomon i kraljica od Sabe) ja sam tom pticom bio obuzet.

Problemi koje ima Eleanor Koen odvijali su se u određenom istorijskom kontekstu tokom njenog rođenja i odrastanja. Koja je istorijska pozadina ove priče koja govori o djevojci Eleonori?

- Posljednja četvrtina devetnaestog vijeka bila je burna za veliki dio Evrope, ali nigdje više nego u Osmanskom carstvu. Do 1877. godine, kada počinje „Carigradska proročica“, nekada moćna imperija je smanjena na djelić njene bivše veličine i opterećena brojnim naizgled nerješivim problemima. Uprkos ponovljenim pokušajima da se reformiše vlada, vojska, i obrazovni sistem, Otomansko carstvo je opterećeno ogromnim dugovima i bori se da zadrži kontrolu nad sve izlomljenijim stanovništvom. Eleonora Koen, protagonistkinja „Carigradske proročice“, je rođena usred proročkih znakova na sam dan njenog crnomorskog rodnog grada, koga je pokorila konjica cara Aleksandra II. Pa ipak, uprkos, ili možda zbog svega toga, ova mala djevojka odrasta i postaja savjetnik Sutlana Otomanskog carstva.

Njen otac Jakob, Jevrejin, siromašni trgovac, nije bio u stanju da dovoljno podrži svoju kćer, ali, na kraju, sreća se osmjehnula toj nevoljnoj djevojci. Eleonora postaje titular, Carigradska proročica. Koliko je ova priča zasnovana na stvarnim događajima?

- Istorijski kontekst (gore navedeno) priče je istina, ali ideja o jednoj djevojčici koja postaje savjetnik sultana je potpuno izmišljena.

Ovaj roman se odvija u doba Otomanskog carstva. Mnogi pisci istorijskih romana smjestili su radnje svojih priča takođe u to vrijeme. Kako tada, tako i danas postoje netrpeljivosti između muslimana i hrišćana, zašto?

- Vjerovatno zato što su to dvije najveće svjetske religije i pripadnici i jedne i druge, imaju potrebu da nešto dokažu jedni drugima (iz oblasti istorije, politike, teologije itd).

I nakon Otomanskog carstva, ratovi na području ovog nekada moćnog carstva, nikad ne prestaju. Kao pisac istorijskih romana, možete li nam reći nešto o uzrocima toga? Zapravo, ko se protiv koga tamo bori?

- Da bi se shvatio konflikt u zemljama koje su nekada bile Osmansko carstvo, mislim da je važno da se sjetimo kraja carstva, kako je bilo podeljeno tada (ne obazirući se previše na ljude koji tamo žive) i od strane koga je dijeljeno (SAD i evropske sile u potrazi za povećanjem vlastitih teritorija). Ako uzmemo u obzir nedemokratske podjele u Libanu koje su bile na etničkoj osnovi zbog uzimanja vlasti, ili granice jedne zemlje kao što je Jordan, a koje su nastale zbog instaliranja naftovoda iz Basre, onda nije ni čudo zašto imamo toliko sukoba na Bliskom istoku.

Dugo vremena ste proveli u Sjevernoj Africi. Koji je bio glavni razlog za vaš boravak na ovom području?

- Proveo sam moju prvu godinu fakulteta studirajući na Američkom univerzitetu u Kairu. I nakon završetka koledža, imao sam sreću da godinu dana provedem u Tunisu. Na papiru, bio sam Rotary Ambasadorski stipendista, promovišući kulturno razumijevanje između Sjedinjenih Američkih Država i arapskog svijeta. Ono što je izgledalo u praksi vjerojatno nije bilo ono što je Rotary Fondacija imala na umu kad su mi smanjili ček za 14.000 dolara. Nije da sam proćerdao moje vrijeme. Pored učenja neke od finesa arapske gramatike, pročitao sam pun prtljažnik knjiga i počeo da pišem grubi nacrt onoga što će kasnije postati „Carigradska proročica“. Iako nikad nijesam živio u Istanbulu, proveo sam mnogo vremena tamo, kao turista i u mislima. Na svom drugom putovanju zaista sam se zaljubio u taj grad. Pošto sam diplomirao, proveo sam godinu dana predavajući nastavu engleskog jezika u Ankari, a posjećivao sam Istanbul onoliko često koliko sam mogao. Kad nijesam bio u autobusu za Istanbul, pisao sam „Carigradsku proročicu“ i čitao Orhana Pamuka. Njegova knjiga memoara, „Istanbul“, je jedna od najboljih dokumentaristističkih djela napisanih o bilo kojem mjestu i „Zovem se Crveno“ je sjajan portret grada iz XVI vijeka. Osim Pamuka, takođe sam pročitao brojne knjiga o političkoj, ekonomskoj, i kulturnoj istoriji Otomanskog carstva. U jednom trenutku, međutim, kada sam već stekao solidno znanje iz oblasti istorije, pustio sam da moja mašta slobodno proradi.

Živeći i u Egiptu i u Tunisu, bio sam pun nade nakon događaja Arapskog proljeća. Iako stvari očigledno nijesu ispale kao što sam mogao da se nadam

Šta nam možete reći o „arapskom proljeću“? Pa, kome je sada „proleće“ na redu?!

- Živeći i u Egiptu i u Tunisu, bio sam pun nade nakon događaja Arapskog proljeća. Iako stvari očigledno nijesu ispale kao što sam mogao da se nadam. Dok je politička situacija u Tunisu definitivno u napretku u odnosu na dane Ben Alija, sadašnji egipatski režim je autoritaran kao Mubarakov, ako ne i više. Ali to izgleda da je trend ovih dana, nažalost, čak (ili posebno) i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Beskrajno povjerenje u književnost

„Carigradska proročica“ je mističan istorijski roman o posljednjem vremenu Osmanskog carstva. Kako ste zapravo došli na ideju da stvorite lik djevojčice Eleanore Koen?

- Ideju za ovaj roman dobio sam prolazeći kroz periferiju Tunisa. Bio sam predao aplikaciju za moje postdiplomske studije i nijesam bio siguran šta da činim dalje sa svojim životom. I dok sam prolazio u mislima mi se stvorila slika jedne djevojčice kako igra tavle sa dva starija muškarca. Nijesam znao ko je ona ni gdje je živjela niti ko su ova dva starija muškarca, ali čim sam je ugledao znao sam da je to junakinja mog romana. Narednih sedam godina je utrošeno da se smisle ta pitanja i napiše knjiga.

Dosta toga se promijenilo tokom pisanja ovog romana. Ali mnoge stvari su ostale iste. Od samog početka, na primjer, ja sam uvijek razmišljao o Eleonori kao o liku koji vidi svijet gotovo u potpunosti kroz prizmu književnosti, kao Don Kihot ili Madam Bovari. Jedina razlika je ta što je povjerenje Eleonore u književnost snaga, a ne mana. Čitanje je njena supersila. Knjige u biblioteci njenog oca - od Ezopovih basni do Robinsona Krusoa i 1001 noći – dale su joj osjećaj svijeta odraslih i kako funkcioniše taj svijet.

Ali, iz „Peščanika“, izmišljene "hronike u sedam tomova značajne bukureštanske porodice u opadanju“, saznaće svoju najveću lekciju.

( Vujica Ognjenović )