Orlićev let

U polufinalni meč BAPS–a sa Ernestom Milerom (Zapadna NJemačka) sam ušao prilično „potrošen“... Naime, prethodna tri meča su bila više nego iscrpljujuća: u njima sam odboksovao devet bespoštednih rundi, dva puta bio obaran, u prvom mi je lijevo, a u drugom meču desno oko bilo zatvoreno od otoka, u trećem mi je u prvoj rundi protivnik udarcem glavom slomio nos... Jednostavno, osjećeo sam se, što naš narod kaže: „kao da me je voz pregazio“. Emotivno sam bio ispražnjen, jer sam već ostvario cilj – osvojio sam medalju!

Ja, debitant, autsajder, prežaljen, otpisan, dokazao sam svima da su pogriješili, i sad mi je bilo gotovo svejedno... I ako izgubim - nema veze, uspio sam, pobijedio sam - medalja je tu! Eto, takve misli su kolale mojom glavom... Normalno, istovremeno je bilo i onih o ljepoti ulaska u finale, pa i onih o tituli prvaka svijeta! Bože, je li moguće da sam to ja, i da mi se sve ovo stvarno događa? Postao sam glavna zvijezda naše reprezentacije, miljenik publike, medija, trebalo je sačuvati i opravdati tu poziciju... a kako?

Na dan održavanja borbi, prilikom zvaničnog vaganja smo nekako uspjeli da sprovedemo dogovoreni plan, i izbjegnemo obavezan ljekarski pregled, u strahu da mi službeni ljekar zbog polomljenog nosa ne zabrani nastup. Milera nisam poznavao, niti gledao njegove borbe. Znao sam samo podatak, da je dvojicu protivnika pobijedio tako što im je razbio arkade, a to je navodilo na zaključak da je „prljav“ bokser i da ga se treba čuvati u klinču (ispostavilo se da je bio uglavnom korektan borac).

U halu „Pionir“ sam ušao u tom nedefinisanom stanju, čekajući da se dogodi to što će doći. Zagrijavao sam se u svlačionici, po automatizmu radio određene vježbe, i polako dizao „radnu temperaturu“. Znoj koji je izbijao i počeo da se sliva niz moje lice i tijelo, svjedočio je o tome da sam spreman da počnem sledeću priču na ringu koji me je čekao da mi odgovori: ko ću biti u današnjem danu? Ptić, koji je zahvaljujući povoljnim vjetrovima visoko uzletio, pa se preplašen visinom brže - bolje vraća u svoje žbunje u kome će nastaviti da skakuće sa grane na granu... Ili ću pokazati da orlić izrasta u orla koji je željan visina pošao da ih upozna i osvoji, i leti ka njima prkoseći bijesnim udarima vjetrova koji teže da ga strmoglave u bezdan ništavila, pokazujući da ima znanja, snage i hrabrosti, da leti još visočije i ostane i ubuduće u tom carstvu namijenjenom najmoćnijima?

Čim sam zakoračio na stazu koja vodi ka ringu koji se nalazio u centru hale, ponovilo se već doživljeno: publika je počela da skandira moje ime, a ja sam osjetio kako mi neka čudna snaga navire i odnosi onaj umor i pomisli koje je on proizvodio. Obišao sam pogledom po visokim tribinama koje su bile prepune ljudi, čija se želja da pobijedim prosto mogla opipati u vazduhu... od te količine htjenja i ljubavi – rastu krila! Nasmiješio sam se sa zahvalnošću, i rekao im u sebi: „Nastavljamo let!”

( Miodrag Perunović )