Spoljašnji neprijatelji održavaju DPS na vlasti

Demokratska partija socijalista (DPS) i Milo Đukanović u skoro trodecenijskoj vlasti uvijek su imali stvarne ili imaginarne spoljašnje političke neprijatelje, zahvaljujući kojima su homogenizovali svoje biračko tijelo i održavali vladavinu.

Prvo su to bili Vašington i Brisel, dok su bili u naručuju Slobodana Miloševića, zatim je to postao sam Milošević i naredni srpski vlastodršci - Vojislav Koštunica i Boris Tadić - do najnovije političke konfrontacije sa Moskvom.

Zapravo je period od 2011. do polovine prošle godine, u susret oktobarskim parlamentarnim izborima, bio jedini kada Demokratskoj partiji sopcijalista i, kako su to predstavljali, Crnoj Gori nije prijetila spoljašnja opasnost, bilo direktno ili preko zavjera raznih emisara. Prije slučaja “državni udar” iza kojeg, prema tvrdnjama specijalnog državnog tužioca Milivoja Katnića i Đukanovića, stoje "ruski nacionalistički krugovi" i dio ruske državne strukture, bivši crnogorski premijer je 2010. prozvao tadašnjeg srpskog predsjednika Tadića.

Tadićev savjetnik “okupljao” opoziciju

Đukanović je u samoj završnici kampanje sa lokalne izbore pokušao da ocrni opozicionu koaliciju “Bolja Crna Gora” (SNP, Nova, PzP) navodeći da je “sklepana u kabinetu predsjednika Srbije" i da “opoziciju finansira" savjetnik srpskog predsjednika, Mlađan Đorđević. To je demantovano od neimenovanog izvora u kabinetu Tadića i tada njegove Demokratske stranke (DS).

"Sve što su do sada radili - radili su da Crne Gore ne bude. Zbog toga su i sada, po instrukcijama sa beogradske adrese, potpomognuti novcem i jednom marketinškom agencijom, na istom zadatku rušenje Crne Gore. To im nećemo dozvoliti”, govorio je Đukanović te 2010.

Crnogorska opozicija je to blijedo demantovala, a Đukanović nije ponudio dokaze za svoje tvrdnje: “Dokaze o tome dobiće onaj ko bude pokazao interes". Demokratska partija socijalista, njegovi mediji i analitičari nastavili su napadati Tadića da radi protiv nezavisnosti Crne Gore, iako je on prvi srpski zvaničnik koji je 20 dana nakon referenduma zvanično posjetio Podgoricu za razliku od sadašnjeg prvog čovjeka Srbije Aleksandra Vučića, koji nikada nije bio u službenoj posjeti Crnoj Gori.

Sastanci kod Vučića ne ljute Đukanovića

Vučić je od oktobra i parlamentarnih izbora u Crnoj Gori primio Milana Kneževića jednom, a više puta Andriju Mandića, obojicu od strane Katnića i Đukanovića okrivljene za umiješanost u državni udar u Crnoj Gori. Česte sastanke članova predsjedništva Demokratskog fronta sa Vučićem niko iz vlasti nije ocijenio kao miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore. Nije ocijenjeno ni to što je Vučić saopštio da nema podatke da je neko od političara iz Crne Gore učestvovao u organizaciji navodnog terorističkog napada i atentata na Đukanovića, a što je Mandić još jednom stavio u usta Vučiću, u saopštenju nakon prošlonedjeljnog sastanka.

Do danas je nejasno da li za sklapanju opozicione koalicije 2010. “zaslužan” Đorđević ili tadašnji njemački ambasador u Crnoj Gori Peter Plate, o čemu se spekulisalo u kuoloarima. Na isteku mandata Plate je za političko mešetaranje u Crnoj Gori bio direktno prozvan u prorežimskim medijima. Za to je iskorištena fotografija sa tribina stadiona pod Goricom na kojoj Plate sjedi u dijelu predviđenom za bugarske navijače koji su bodrili svoju reprezentaciju protiv Crne Gore. Plate navija protiv Crne Gore, to je bila osnovna poruka režimske propagande koja se tada nije usudila prozvati Njemačku kao spoljašnjenjeg neprijatelja, već je to tumačeno kao samostalni potez njemačkog diplomate. Plate se branio navodima da je na tribinama sjedio sa Bugarima samo zato što je od kolege iz diplomatskog kora dobio mjesto u tom dijelu tribina.

Kraforda krivili da radi na svoju ruku

Da Đukanovićeva praksa traženja spoljnih neprijatelja nije nova, pokazuje primjer nekadašnjeg britanskog ambasadora u Beogradu Čarlsa Kraforda, navodno idejnog tvorca projekta “Most” na osnovu kojeg su 2002. “Koalicija za Jugoslaviju” (SNP, SNS i NS) i LSCG na nekoliko mjeseci otjerali DPS u opozicione klupe. Iz vlasti su se tada čule poruke da se Kraford miješa u unutrašnja pitanja Crne Gore, ali da to radi na svoju ruku. Đukanović je napravio diplomatski gaf. Umjesto da ga kao predsjednik Crne Gore primi u oproštajnu posjetu, kako to nalaže dobra diplomatska praksa, on je taj dan obilazio sela u nikšićkoj opštini, pravdajući se da su to prethodno preuzete obaveze. Najveći paradoks ovog slučaja je što je DPS optuživao LSCG da su ulaskom u “protivprirodni savez” sa prosrpskim strankama izdali ideju o crnogorskoj nezavisnosti, iako su Đukanović i tada premijer Filip Vujanović samo par mjeseci ranije potpisali Beogradski sporazum čime je formirana državna zajednica SCG, što je bio razlog što je LSCG otkazao manjinsku podršku DPS. Teoretičari navode da se autokratski režimi održavaju zahvaljujući finasijskom podmazivanju klijentelističke mašinerije i kreiranju, ako ne postoje stvarni, fiktivnih spoljnih neprijatelja. Ako Crna Gora bude primljena u NATO, DPS od konfrontacije sa Moskvom može imati kratkoročne benefite, sudeći prema iskustvu Hrvatske i Albanije u kojima su Ivo Sanader i Salji Beriša politički penzionisani nekoliko mjeseci nakon prijema u alijansu.

( Vladan Žugić )