Picerija ćošak

Dovoljno je svega nekoliko godina provesti van Crne Gore, pa se suočiti pri povratku u Podgoricu sa novim gradom istog imena, gradom čiji je identitet promijenjen iz korijena. Može se reći i iščupan, pa presađen korijen, ali ipak, o identitetu Podgorice pričaju i nakaradno ga štite najčešće oni koji o njemu znaju najmanje. Podgorica je već sad u fotografijama, filmovima i knjigama, i po kojoj pjesmi, a od busanja u prsa, pretjerivanja sa izmišljenim sjećanima i anegdota, grad ne dobija ništa.

Usled mnogo faktora Podgorica se izmijenila do tačke neprepoznatljivosti, pojedine tačke prepoznatljivosti i zgrade simboli su ili okupirani novogradnjom ili su zgrade jednostavno porušene jer se nisu uklapale u ideje novograditelja i divljih urbanista.

Ako izuzmemo brda i rijeke, i ako smo prinuđeni da odaberemo mjesto u Podgorici na kom se može osjetiti trag podgoričkog duha, jedino mjesto je picerija Ćošak. Ironija situacije je da Ćošak više nije na ćošku, već u Balšića ulici, ali su zato priganice i dalje priganice bez premca. Stvar je u ukusu, a ukus je kao i miris i pogled, dio slagalice koja se zove „duh grada“.

Neko ko je povratnik u rodni grad, ili povremeni posjetilac, pohodi piceriju Ćošak kao Italijani kad se iz velike Amerike vraćaju u svoja mala italijanska mjesta između ostalog zbog ukusa određenog sosa, paste ili pice. Ljudi dok jedu žmure zato jer im je lijepo, zato što nije poenta samo napuniti stomak, drob, abdomen, trbuv ili kako li ga ko od velikih izjelica zove i tepa mu, već valjda ima nešto i u ukusu, osjećaju i emociji.

Jer ako čovjek jede samo da bi bio sit, onda je svinja, i to ne u smislu da se poredi sa divnom svinjom životinjom, već u smislu nezasitosti i bahatosti.

Nikad se više nije polemisalo u državnim strukturama, kao i na televiziji državnoj o identitetu, kao što se čini danas, prije svega naglabaju o ugroženom identitetu i tome da ga treba nanovo izgraditi. Identitet nije City kvart pa da se nabaca beton, otvori skoro sedamdeset kafića i da se to nazove životom, duhom i gradom. Biće i tu duha i to je neizbježno, sve to donosi vrijeme, ali identitet se ne gradi, a mjesto puno duha se čuva. Treba ga čuvati.

Da ima Podgorica gradonačelnika koji razmišlja, da taj gradonačelnik ima savjetnike koji vide nešto dalje od svoje fotelje i svoga šefa, piceriju Ćošak uz još vrlo malo lokacija treba proglasiti za autentična područja, zaštititi ih zakonom od budućih bahatih graditelja i eventualnih hijena koje će možda poželjeti tu lokaciju ili posao. Više vrijede priganice nego sva politička garnitura Crne Gore, jer je priganica prava slika Crne Gore. Siromaštvo, merak i gušt, kao i tajna receptura. Jer tajna je kako narod i Crna Gora uopšte opstaje.

Prije nego Podgoričanima ostane samo sjećanje na mjesta, valjalo bi ih zaštititi. Pronaći način, jer se ne štiti grad prozivanjem došljaka, jer je Podgorica u koji se dolazi, iznova i sa svih strana, otvoren grad za sve, i kad to prestane da bude, neće više biti Podgorica. Treba da se štiti Gorica, parkovi i mjesta poput picerije Ćošak, a grad će već sam naći način da se obračuna sa onima koji mu ne doprinose i ne čine dobro.

( Đuro Radosavović )