"Bogatstvo nije ostavština za budućnost, ali umjetnost jeste"

Burhan Sonmez (1965) diplomirao je pravo na Univerzitetu Istanbul. Jedno vrijeme radio je kao advokat. Pisao je za razne časopise. Dugo je živio u Velikoj Britaniji. Autor je romana “Sjever”, “Nevini” i “Istanbul Istanbul”. Roman “Nevini” dobio je nagrade “Sedat Simavi” i “Izmir St. Joseph”. Njegove priče su uvrštene u tri antologije. Dobitnik je počasne nagrade za priču koju dodjeljuje književno-umjetničko udruženje Burse. Djela su mu prevedena na dvadeset jezika. Roman “Istanbul Istanbul” objavila je zrenjaninska Agora u prevodu Vesne Gazdić. Živi u Kembridžu i Istanbulu, odakle je i govorio za ART. “Istanbul Istanbul” je Vaš novi roman. Šta nam možete reći o ovom romanu?

- On je mješavina fikcije i stvarnosti. Budući da je i fiktivan ima moć da iznese istinu na površinu. Priča o gradu oblikuje priču o ljudima koji u njemu žive. Istanbul kao centar ljepote i bola je uspio na mnogo načina kroz istoriju. U romanu četiri zatvorenika se održavaju u životu u maloj, hladnoj i tamnoj ćeliji, tri etaže pod zemljom, i oni samo pričaju priče da im prođe vrijeme. Sve njihove priče vrte se oko Istanbula tri nivoa iznad tla. Svojim pričama oni preoblikuju grad i pokušavaju da prevaziđu bol koji trpe od ruku svojih mučitelja.

Koja je istorijska i metaforijska pozadina Vašeg romana “Istanbul Istanbul”?

- Istanbul je ljepota koju su stvarali ljudi tokom hiljadu godina, a sada ga uništavaju njegovi ljudi u novom dobu. Uništavanje grada znači uništavanje duše ljudi. Ljepota nije samo estetski termin, ovdje je prisutan društveni i politički aspekt. Ljepota je način da se odupre zlu. Ona pomaže da se preživi katastrofa kao što se to dešava u priči zatvorenika u romanu, koji pokušavaju da se odupru bolu kroz sliku ljepote.

“Istanbul Istanbul” je priča o četiri osuđenika utamničenim u podzemnim ćelijama Istanbula. Opisali ste dva Istanbula, jedan ispod zemlje i drugi nad njom. Kako se zapravo stvara slika grada u vašem romanu?

- Istanbul je zasnovan na dva kontinenta: Azije na istočnoj strani, Evrope na Zapadu i oni su odvojeni Bosforom. Sada je kliše koristiti ovu činjenicu da se opiše grad. Imamo ovdje još jednu podjelu koja je u strujama Bosfora. Voda u Bosforu teče od sjevera prema jugu na površini, dok ispod površine teče obrnuto - od juga prema sjeveru. To liči na dilemu njegovog društva i njegovih pojedinaca. Ljudi Istanbula vole da navode više lica karaktera Istanbula. To je zato što ljudi imaju iste karakteristike. Oboje su, i ljudi i grad, mirni i ljuti, sa nadom i beznadežni, konzervativni i progresivni, itd. Sve te karakteristike su i odvojene i ujedinjene u istim ličnostima. To je i razlog zašto naslov knjige ima dva Istanbula. Ne postoji jedan grad u Istanbulu. Kada šetate ulicama osjećate prošlost i sadašnjost u isto vrijeme. Jedan od njih je milostiv, a drugi je okrutan. Možete čuti glasove radosti i tuge u isto vrijeme.

Je li “Istanbul Istanbul” politički roman?

- On pretenduje da bude politički, ali to nije. Možete jedva videti političke tačke u romanu. On je uglavnom roman o ljubavi, boli, ljepoti, zlu i žrtvovanju. Svi likovi imaju svoje sopstvene želje. Te različite želje pokrivaju mnoge djelove naših života. Politika je samo element uključen u to. Zbog čega su osuđeni vaši junaci? Koji su njihovi grijesi?

- Njihovi “grijesi” su što imaju “ideale”. Svaki od njih ima san. Nečiji san je da se spoji sa svojom ljubavi, san drugoga je da spasi svog sina, dok je san nekog trećeg da spasi ljepotu Istanbula. Oni slijede različite putanje kako bi ostvarili svoje ciljeve. I oni izgledaju “grešni” u očima vlasti. Svaki od njih ima tajnu koju čuva sa samim sobom. Mi smo naučili neke od njih, dok su neke od njih i dalje ostale neotkrivene. O istanbulskim kazamatima pisao je Ivo Andrić u “Prokletoj avliji”. Kako vam izgleda njegova vizija istanbulskih tamnica?

- Kada sam pročitao “Na Drini ćupriju” Iva Andrića prije mnogo godina, smatrao sam da treba da napišem roman o svom gradu. Svaka knjiga ima svoj stil. U to vrijeme nijesam imao nikakvu formu u glavi. Jedino što sam imao želju da pišem o Istanbulu. Naravno, kada sjednete za sto da pišete onda počnete da gradite svoj glas za novi roman. Na taj način sam stvorio svoj sopstveni Istanbul. Nažalost, “Prokleta avlija” nije dostupna na turskom, tako da nemam šanse da ga pročitam.

Vi ste autor tri romana. Možete li da predstavite sebe kao pisca: koje vas teme zanimaju? Da li vam je bliža sadašnjost ili prošlost, neobični pojedinci ili obični ljudi?

- Trudim se da definišem suprotne karakteristike, kao što su prošlost i sadašnjost, u istom loncu. Život i smrt su važne kombinacije za mene kao pisca, uz ljubav i bol. Oni nijesu suprotnost jedni drugom, oni postoje uz pomoć onog drugog. Osjećam se bliskim sa ljudima koji imaju slomljene snove. Volim da pratim njihove nade i razočarenja. Zato što ti ljudi imaju priču za pričanje.

Savremena turska književnost je postala poznata posljednjih godina prvenstveno zahvaljujući romanima Orhana Pamuka. Šta Orhan Pamuk znači piscima vaše generacije?

- Pamuk je učinio vrlo važne stvari u našoj literaturi. Uzeo je snažne elemente naše literature i podigao ih na viši nivo u oba pravca i lokalno i međunarodno. Pokazao nam je da posmatramo roman na drugačiji način. On je marljiv, i vrlo dobro koncentrisan na svoj rad. Njegova kreativnost i hrabrost u pisanju je dobar izazov.

Ako živite u zemlji kao što je Turska koja je puna problema demokratije i slobode izražavanja ne može se izbjeći politika. Ona vas obavija

Godine 1996. morali ste da napustite Tursku. Iz kojih razloga?

- Ako živite u zemlji kao što je Turska koja je puna problema demokratije i slobode izražavanja ne može se izbjeći politika. Ona vas obavija. Nekada sam bio advokat za pitanja ljudskih prava, tokom 1990-ih godina, u teškim vremenima. Kao pravnik za slučajeve ljudskih prava i aktivista za demokratiju bio sam na meti zvaničnih organa i njihovih ilegalnih aparata. U prošlosti sam bio hapšen, onda sam jednom bio osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci, a jednom bio napadnut od strane policije s namjerom ubistva. Preživio sam taj napad, ali sam bio teško ranjen. Bio sam dugo pod ljekovima i imao sam nekoliko operacija. Morao sam provesti oko deset godina u egzilu. A, kakav je danas položaj pisca u Turskoj? Da li je moguće živjeti kao profesionalni pisac?

- Turska je kao i svaka druga država. Ako zatvorite oči pred društvenim i političkim problemima, ili uđete u stranku na strani vlasti, možete imati prilično stabilan i promovisan život. Ali, ako se odlučite da budete na strani potlačenih ljudi, manjine i siromašnih, onda to može biti malo rizično za živjeti ovdje. Nažalost, Turska ima najveći broj novinara i pisaca u zatvoru. Njih 150 su u zatvoru, dok je na hiljade akademika i novinara otpušteno u zadnjih nekoliko mjeseci. Na hiljade ljudi su morali da napuste zemlju. Opasnost nije samo kazna zatvora, već i gubitak posla, pad u ruke siromaštva, ili napuštanje domovine. Iako sam se ja vratio kući iz Evrope, sada vidim da mnogo ljudi nemaju šanse ovdje i idu u Evropu ili Sjevernu Ameriku. To je tužno.

Za Zapad, Turska predstavlja početak Istoka, dok je za Istok ona početak Zapada. Kako objašnjavate poziciju vaše zemlje i ulogu umjetnika u njoj?

- Kada opisujemo Tursku na taj način mi se pretvaramo kao da postoji određena definicija Zapada, ili Istoka. Sumnjam. Turska je Turska. To ne može biti uokvireno sa dvije riječi. To nije ni Zapad ni Istok, dok je u isto vrijeme oboje. Umjetnici, kao i bilo gdje drugdje, imaju samo jednu ulogu koja je: napisati dobre romane, ili naslikati divne slike, ili komponovati velike pjesme. Bogatstvo ne može biti legat budućim generacijama, ali umjetnost može.

Uskoro dolazite u Srbiju, a ovaj intervju radimo za Vijesti, crnogorski dnevnik. Koje su vam prve asocijacije pri pomenu Crne Gore (Karadag) i Srbije?

- Veoma sam uzbuđen što dolazim u Srbiju. Ovo je moje prvo putovanje u vaš region. Mi ljudi iz Turske smo veoma zainteresovani za istoriju Balkana, bivše Jugoslavije i sadašnjih zemalja u regionu. Upoznao sam i sprijateljio se sa mnogo ljudi iz vaše zemlje dok sam živio u Velikoj Britaniji. Vaša muzika, vaša rakija, vaša kultura su stvorili centar privlačnosti za mene.

Različita lica Istanbula

Roman „Istanbul Istanbul” jednog od najznačajnijih savremenih turskih pisaca Burhana Sonmeza, odvija se u istanbulskom zatvoru. Zatvorenici zatočeni u podzemnom zatvoru ispredaju priče o gradu iznad sebe i tako provode vrijeme između mučenja. Četiri glavna junaka: doktor, student, berberin i starac, opisuju, svaki na svoj način i kroz prizmu svog pogleda na svijet, različita lica Istanbula, svoje ljubavi i patnje. Pored njih, u ćeliji preko puta, je i mlada djevojka Zine Sevda, oličenje nesalomivog otpora, snažan glas koji svo vrijeme ćuti. A pod zemljom i na njoj, sa svojim paklom i rajem, možda najvažniji junak u romanu – grad Istanbul... Ovo je knjiga o diktaturi straha, o tome šta je zatvorenicima pružalo utjehu i mogućnost da na drugačiji način posmatraju trenutak u kome se nalaze. Svaki put kada se jedan od njih vrati sa mučenja, ostali ga promrzlog griju svojim tijelima, pobrinu se za njegove rane, a zatim mu pričama okrijepe ranjenu dušu. Glavni i jedini nepromjenljiv junak tih zagonetki, bajki, lovačkih, monaških, životnih priča je Istanbul sa svim različitostima koje u njemu žive, stvaraju se i izmišljaju.

Narativ podzemlja polako prerasta u narativ o onome na površini zemlje. Pod zemljom, Istanbul se posmatra kao grad smrti i stradanja, dok je na njenoj površini to grad slobode, ljubavi, mašte. Međutim, skoro u svakoj rečenici može se osjetiti da Burhan Sonmez vidi ćeliju pod zemljom kao mjesto gdje se može živjeti, a Istanbul na njenoj površini kao zatvorsku ćeliju.

( Vujica Ognjenović )