I poslije Mila - Milo!

"Kritikuješ 'država pa demokratija', a uvodiš 'pad DPS pa demokratija'"(Ljubo Filipović)

Sve su prilike da četvrt stoljetna Milova vladavina nije goli čemer i jad. Vidi se to i golim okom. Ima ih, međutim, koji su spremni suhom teorijom pravdati stanje u kojem se krčkaju kao bubreg u loju. Imaju dobar subjektivni osjećaj. Neće, dabogme, potezati ili graditi neku posebnu filosofiju, ko će o tome raditi, njihovo mnijenje je stokupljevina svega i svačega, što se ikada mislilo. DPS liči na sedmog putnika spremnog da se ukrca na svaku lađu.

U državi 'đe je Migo ministar nauke i prosvjete, poštena inteligencija trči počasni krug. U državi gdje je od svih lopova jedini uhapšen glavni partijski ideolog, ideologija je odavno svedena na TV dnevnik i Bebinih minut-dva.

Akademici još uvijek primaju po 1.000 eura mjesečno. Lijepo je rekao Britvin učitelj da mu je glas akademika isti kao glas seljaka. U našem slučaju državnog namještenika. DPS Vlada planira prijem novih 2.000 državnih trudbenika e da bi namakla nedostajuće glasove za sljedeće izbore. Vladajuća stranka ima uhodan korak ka kontrolnom paketu glasača. Ovo je toliko kompleksno pitanje za poštenu inteligenciju, da je u čudu još od Tuđemilske bune nad zagonetkom i karakterom DPS biračkog tijela. Zabrinuta, obaška, za demokratiju u slučaju (ne)moguće pobjede opozicije.

Vladavina na dug

DPS vlada zloupotrebom državnog budžeta i trošenjem kredita na svoje glasače. Ono što vjerni glasači pojedoše - moraćemo svi da plaćamo. Vladajuća klika je preduzela sve moguće i nemoguće reforme: prošlosti, duhovne nadgradnje, dnevne rasvjete, pravopisa, ... da sakrije i zamagli tu osnovnu činjenicu. Pa je u tom smislu puštila u opticaj i onu čuvenu priču da njihova (permanentna) revolucija nema alternativu. I u ovom slučaju istina je suprotna: pobjeda opozicije nema alternativu. Učenje o vječnosti i beskonačnosti DPS-a povlači za sobom beskonačni rast državnog duga. Da ne bi broj glasača DPS-u pao, državni dug mora da raste.

Došli smo do trenutka koji je DPS najavljivao - zaista nemamo alternativu. Tačnije, revolucija nema alternativu: ili će je pokrenuti opozicija, ili će to prije nje učiniti sam DPS.

DPS-u revolucije nikad nijesu bile strane ni protivne, dapače, garant su evolucije i kontinuiteta vlasti. Njina revolucija je usmjerena na birokrate - ad hominem - nipošto na birokratiju. Partijski kadar se tako obnavlja i popunjava mladim, lijepim i poštenim. Sa njima narod ne samo da ne treba, nego i ne smije da misli na svoju budućnost. Posljednji partijski puč u organizaciji policije, državne televizije i poštene inteligencije izveo je podmlađivanje na mnogaja ljeta - sada već kapitalom oplođenih komunista.

Poštena inteligencija

Bez patriotske inteligencije, koja je vazda znala svoj dug, ne bi išlo. Ponosna je, nikad neće reći da se dala u najam, da služi partiji i revoluciji, mada je u prethodnom životu bila upravo to. Država im je, tijekom trećeg milenijuma većma omilila. Ali i demokratija - njoj su obećani.

Naša poslovično oštroumna i poštena inteligencija (akademici su posebna i sjajna priča) upravo ovih dana slobodoumno dograđuje i razrađuje bajati DPS trik iz 90-ih, a koji glasi: imamo mana, mogli bismo biti i bolji, ali nije razlog da nas zamijene oni koji su gori i mogu biti samo još gori. Nije nam problem, dapače, da priznamo i da ništa ne valjamo, da smo niko i nikogovina, ali je opozicija, nota bene - komat grđa. Zaključak, tvrd k'o kamen kojim smo orođeni, pa ih stane jeka: takvi kakvi smo, crna smo sudbina, i kad krademo - boljih od nas nema. Poštena inteligencija, doušnici i žbiri složno odjekuju: „Nijesmo bolje ni zalužili“.

( Ratimir Vujačić )