Lavirint

Ispunjava vas snažna sumnja da vam vodič neće pokazati ukupan prostor izuvijane „palate“, podozrijevajući da u njoj postoji čitava terra incognita. A kada znate da su stanovi bili namijenjeni ljudima uključenim u koruptivni ugovor i gradnju, jasno vam je da nikad ne biste ni uspjeli da ih otkrijete, izuzev onih baš najuočljivijih, sa pogledom na pjenu od mora.

Posjeta novinara i odbornika budvanskog parlamenta zgradi TQ Plaza podsjećala je na pohod u pravi lavirint . Zgrada ovjenčana slavom presuda za korupciju i organizovani kriminal se pokazala kao dobra metafora i amblem "našeg" načina razvoja grada (i države). O tome rječito svjedoči činjenica da prostori koje je grad dobio kao obeštećenje ni u kom slučaju ne odgovaraju pretrpljenoj šteti od gotovo dvadeset miliona eura. Uostalom, cijena kvadrata stana u Budvi je već primjetno manja od one u Podgorici, a dobro je poznato da opštine ne mogu biti kvalitetni prodavci nekretnina kao oni kojima je to primarna djelatnost.

Kao i većina crnogorske novogradnje, i ova "palata" je primjer već tipizirane arhitekture u kojoj dominiraju beton, čelik i staklo, a ne pažljivo humanizovani prostori za rad, život i uživanje. Ali, "gladnom" oku to već odavno liči na vrhunski luksuz, posebno kada je zgrada nova a staklo bliješti. Kad se sve sabere i oduzme, najveća vrijednost ovoga objekta su bili i ostali zemljište i lokacija. Potom je džinovska građevina „poklopila“ prostorne odnose mediteranskog grada. Ostalo se zna - "planuo" je Budva Centar sa nizom jednoobraznih solitera ugašenih prozora, bez stanovnika i bez razvojnog smisla.

Međutim, metafora počinje da se otkriva tek kad se uputite u lavirint TQ Plaze. Obilazak je nemoguć bez vodiča, koji elektronskim karticama otvara nebrojena vrata iza kojih se otkrivaju novi "džepovi" zaključanih prostora. Da ste vlasnik stana, za dolazak kući bi vam svakako bilo potrebno nekoliko dana obuke. Još je gore ako zamislite mogući požar ili zemljotres. Nemate kartice za vrata, a ne znate ni kuda vode. Ne znate ni gdje ćete "izglaviti" kada najzad pronađete onisko mračno stepenište.

Ispunjava vas snažna sumnja da vam vodič neće pokazati ukupan prostor izuvijane „palate“, podozrijevajući da u njoj postoji čitava terra incognita. A kada znate da su stanovi bili namijenjeni ljudima uključenim u koruptivni ugovor i gradnju, jasno vam je da nikad ne biste ni uspjeli da ih otkrijete, izuzev onih baš najuočljivijih, sa pogledom na pjenu od mora.

I kada smo već kod pjene od mora, ono što je opština dobila je uglavnom u „sivoj fazi“, poput gotovo cijele lamele C, sa malo stanova sa pogledom na (komadić) mora. Po pravilu su Opštini namijenjene stambene jedinice i poslovni prostori okrenuti ka brdu i najružnijim vizurama nekada lijepog grada. Vrhunac su garsonjere bez prozora, samo sa ventilacijom. Ne daj bože da skuvate raštan, a bakalar bi svakako stan učinio trajno neupotrebljivim.

Osjećaj klaustrofobije i činjenica da je sve „na struju“, da ne možete udahnuti vazduh izuzev onaj iz ventilacione cijevi, da nema dnevnog svjetla i da je teško izaći napolje, dovode do doživljaja potpunog otuđenja od uobičajenih ljudskih potreba. Uostalom, ljudi zaposleni u ovom zdanju se često žale da pate od glavobolja. "Srećni" službenici u kancelarijama bez dnevnog svjetla lako bi mogli tužiti poslodavca zbog nehumanih uslova na radnom mjestu. Ili bi te prostorije bile odličan primjer srednjoškolcima kako su izgledale sudske prostorije u Kafkinom "Procesu".

Teško je ne zapitati se zbog čega su bila potrebna tolika "slijepa crijeva" i nedovoljno humani prostori, sada mahom pretvoreni u opštinsko vlasništvo. Zupčasto-zmijolika konstrukcija objekta je svakako obezbjeđivala da se dobije više stanova sa pogledom na istok i more. Ali, to je značilo i dosta prostora čija je vijednost u najmanju ruku dvostruko manja. Teško je razumjeti prvu „rundu“ podjele u kojoj je Opština dobila hodnike i krovove. Još je čudnije što se neravnopravna i apsurdna dioba nije ispravila nakon priznanja krivice za korupciju, već su Opštini opet pripali najružniji i komercijalno najmanje isplativi prostori.

A planovi koje su nadležni u vrijeme otpočinjanja izgradnje izlagali bili su posve drugačiji. Izgledalo je da će TQ zgrada riješiti brojne kulturne potrebe grada, a jedva se "iščupao" bioskop i to po nezamislivoj visokoj cijeni.

Zbog toga je TQ Plaza materijalizovana slika i amblem korupcije. Magla za oči i pošast za budžet. Skoro da naslućujete da negdje sjedi Minotaur, ali nema hrabrog Tezeja da se ka njemu uputi. Teško je i sa raznim Arijadnama, svjedocima-saradnicima, koji Tezeju uporno daju iskidan konac koji ga ne može izvesti natrag iz lavirinta. Brojni rukavci zavode ne pogrešan put, a na svaki ključ treba dugo čekati i nadati se da je možda onaj pravi. Na kraju potrage ostaje osjećaj da su nas prevarili i da je lavirint nekim čudnim rukavcem "ušao" u krvotok grada i njegovih građana.

I da je u pitanju samo jedan grad, sve bi bilo „pero za kapu“. Međutim, nevidljiva TQ Plaza raširila je svoju zupčasto-zmijoliku konstrukciju nad cijelom Crnom Gorom. A kada dođe vrijeme za obeštećenje, pitanje je kakvi će nam prostori i kakva klaustrofobija preostati.

( Božena Jelušić )