Čovjek i zajednica kao misaoni izazov

Njegoš ne dogmatizuje i ne apsolutizuje ništa i nikog, pa ni Boga, već sve uzima u obzir - Boga, čovjeka, narod, prirodu, kosmos, ali ništa ne apsolutizuje“, zapisao je prof. dr Slobodan Vukićević u svojoj knjizi "Njegošu su zahvalni i Bog i čovjek", koja je promovisana na Filozofskom fakultetu u Nikšići.

Prema riječima mr Obrada Samardžića svaki misaoni izazov zahtijeva volju i duh, istančan pogled na svijet i analitički sluh za misli na kojima će se graditi jedno djelo, a Vukićevićev misaoni izazov je čovjek i njegova zajednica. U prvom poglavlju Vukićević se bavi teorijskim problematizovanjem pogleda na svijet objašnjavajući, kako ističe Samaržić, da je misaoni dijalog moguć jedino ako ljudima iz drugih vremena, drugih kultura ili civilizacija postavljamo naša pitanja i pritom očekujemo da dobijemo njihove odgovore.

U drugom poglavlju naslovljenom "Društvena vasiona" autor objašnjava da je ona sastavljena od mnogih "socijalnih galaksija", gravitacionih polja i bezbrojnih društvenih čestica, da u njoj postoje "crne rupe", poput ropstva, diktatorske, fašističke, eksploatatorske, režimske, ideološke, ali i razne sistemske činjenice, "bakterije" - "koje dovode u pitanje ne samo održavanje njene prirodne ravnoteže, već do odstupanja generičke suštine čovjeka i njegove zajednice".

U narednih sedam poglavlja autor pažnju usmjerava na stvaralački opus Petra Petrovića Njegoša.

"Pored principa haosa i poretka javlja se i princip životne organizovanosti, kao sila koja spaja prva dva principa, i koji je fundamentalni princip Njegoševe filozofije i njegovog pogleda na svijet", kazao je Samardžić.

Njegoš u svom pogledu na svijet, prema mišljenju autora knjige, "deapsolutizuje i Boga i Čovjeka, i zato su mu zahvalni i jedan i drugi“, jer na taj način, istakao je Samardžić, “oživotvoruje Boga, a čovjeku daje slobodu kao socijalni realitet i posmatra ga u njegovoj punoj otvorenosti prema esenciji koja je beskrajna".

U knjizi se nalazi poglavlje u kome je Vukićević sabrao svoje “misaone susrete” sa drugim značajnim tumačima Njegoševog stvaralaštva, kao što su vladika Nikolaj Velimirović, Miloš Crnjanski, Isidora Sekulić, Ivo Andrić i Milovan Đilas.

Njegoševo djelo nikad "ne gubi na aktuelnosti, jer ono neprestano obogaćuje vrijeme, a vrijeme njega. U njemu važi ono što dobije potvrdu vremena: 'vrijeme je majstorsko rešeto".

"Njegoševo stvaralaštvo, pa i ova knjiga kao omaž njegovom velikom djelu, ne otkrivaju nam samo ono što smo bili, već nam ukazuju i na ono što bi trebali biti, kako ne bismo zaboravili ono što zapravo jesmo. Upravo danas ta opasnost lebdi nam nama, a aktuelno šepureći pridjev "genocidni pisac" kao da svjedoči da su "vrijeme zemno", kako je govorio Njegoš "i sudbina ljudska", dva obraza najviše ludosti", zaključio je Samardžić.

Dr Predrag Živković je istakao da autor "lucidno zapaža i ocrtava linije i propisanu poziciju za slojevito shvatanje Njegoševih epistola, obznanjujući i otklanjajući tako one poduhvate koji su se nakalemili, a čije spoznaje su poprimile forme dekreta, koje samo ‘pokoravaju’ njegovu estetiku i umjetnost, svojevrsnim omažima, gubeći iz vida činjenicu, da je Njegoš uvijek savremen".

"Autor je poput doksografa, odložio ‘vrijeme zaborava’ pravih vrijednosti, ubjeđujući naučnu javnost o značenjima koja i danas proizilaze iz Njegoševog diskursa. Kod Njegoša umna sila figurira kao ontološki pojam, a to znači ne samo racionalni pojam i koja ne dopušta da je 'zlo pobjedi' u stvari predstavlja misaonu projekciju ljudskog smislenog, a ne samo racionalnog, djelovanja i razlikovanja dobra i zla", kazao je Živković.

"Ova studija ne predstavlja memoarski zapis, već čas naučne dociranosti autora, gdje kroz sociološki diskurs i Njegoševo stvaralačko pribježište, svjedoči o pitanjima društvenog poretka i onih žarišta, koja se smatraju problemskim vidokrugom društvenih nauka", istakao je Živković.

I Dostojevski bi po logici neukih bio najveći krvnik svijeta

"Ako bi Njegoša tumačili ko što ga tumače ovi što ga danas tumače i koji se hvale kao njegovi veliki poznavaoci, akademici nekoliko akademija, i koji u čitavoj svojoj diskusiji kažu da je Njegoš rekao da treba da se ruše minareti, što znači da je Njegoš neprijatelj islama, muslimana. Umjesto da se sagleda cjelina Njegoševog djela gdje je data analiza duhovnih kretanja i da se u tom sklopu tumači Njegoševa misao. Ako bismo ovako tumačili, onda bi Dostojevski bio najveći krvnik svijeta. Šekspir takođe. On je čitavo djelo posvetio testiranju prirode ljudske u granicama slobode", kazao je Vukićević.

( Svetlana Mandić )