Kad realnost postane iluzija

Neke vas knjige mogu ostaviti bez riječi, bez daha, a neke vas lako pretvore u maštara i sanjara koji usamljenički tumara postojećim i nepostojećim svjetovima, da bi u raskoši dočaranih pejzaža našao svoj počinak. Jedna od takvih je i “Peritios” nova knjiga poznatog književnika Željka Bojovića. U suštini, ovo je prozno-poetsko i dokumentarističko štivo, u kojem autor govori o svom životu, svom zavičaju, sa svim njegovim suštinskim oznakama, ali se isto tako, kao poeta, bavi i životima drugih ljudi, tragalaca za suštinom, za načelima po kojima čovjek, bez vlastitog pristanka, dolazi na ovaj svijet da bi kako tako odživio svoj život.

Autor opisuje vremena prošla, kojima daje svojevrsni pečat, ali i buduća koja će nekad, makar samo u zanosnom stihu pjesnika, doći. Bojović putuje kroz dostižne i nedostižne, stvarne i nestvarne prostore, prekriva ih plaštom svojih emocija, promišlja o privremenosti čovjeka, privremenosti svega što vidi i smatra ga svojim. Samim tim ovaj nadahnuti pisac i pjesnik pravi novi pristup stvaralačkom spisateljstvu u opštem smislu, pomjera težište svijesti o ulozi moderne poetike i moći njene interpretacije.

Autor ove knjige obogaćuje čitalački doživljaj naizmjeničnim hodom kroz stihove i prozu. Kroz dočarane slike svoje mašte čitalac stalno tone u nešto novo, nesaznatljivo. Uviđa koliko može biti snažna misao pjesnika, koliko stih pjesme može biti zavodljiv, zabavan, savjetodavan. Koliko dobra pjesma može da oživi zamrlu dušu u čovjeku. U ovoj se knjizi ukrštaju slike i misli, račvaju se refleksije shvatljivog i neshvatljivog, ocrtavaju se duhovne mape svijeta, ali i obrisi minulih vremena. Knjiga “Peritios” potvrdjuje drevnu istinu da je najteže reći ono što nikad nije rečeno, da je najteže dodirnuti ono što nikad nije dodirnuto.

U ovoj knjizi Željko Bojović ispisuje stihove, smješta ih u poglavlja MALIH NOĆNIH RAZGOVORA, potom PRIVIDA, i tako redom, preko MOSTARSKIH SONETA, niže naizmjenično pjesme i prozne tekstove. Čitalac može da bira šta će da čita. Da li neku pjesmu u kojoj je ukovan umorni osmjeh čovjeka, opori grč uvelih usana, ili neki esej, neku toplu priču. Suptilnim izrazom svoje poetike autor ukazuje i na urotnu sudbinu ljudskog roda, ne znajući da odgonetne: u što li se čovjek proturio. Gdje je dušu zagubio. Zašto ga je DOBRO tako brzo napuštilo. Reklo bi se da autor ukazuje i na to da je danas realnosti sve manje, a ono što je od nje još ostalo, sve više postaje iluzija, postaje neuhvatljivi pramičak duge ili sjene oblaka koji bešumno plovi izned naših glava.

Sudeći po nekim segmentima ove knjige, realnost je mistifikovana. U današnjem dobu, dobu bezvrijemlja i bezdoblja, realnost čovjeku postaje sve nepotrebnija, štetnija. A, prateći razuđene misli i emocija koje ova knjiga generiše, čitalac može da pomisli kako je ovakva mistifikacija zapravo prava realnost.

U vremenu kada je jezik sa svih strana ugrožen, Željko Bojović nas daruje knjigom koja je stilski zaokružena, rječita, pismena, ukrašena raskošnim književnim izrazima i simbolima, kao što to čine i mnogi drugi iskusni pisci i pjesnici kad hoće da sadržaj svoga djela učine što ubjedljivijim, prijemčivijim za čitaoca. Zbog toga, dok čitamo ovu knjigu, bez obzira koliko je ona, pored svega drugog, i dokumentarističko djelo, moramo imati na umu da se susrećemo sa štivom u kojem trebamo prije svega uživati, pa tek onda, a priori, prihvatati ga. Moramo, dakle, shvatiti da knjiga “Peritios” Željka Bojovića predstavlja svijet u koji se ulazi pažljivim čitanjem da bismo u njemu spoznali neke skrivene potpunosti. Napisana je u više ravni, a neke su misli zaogrnute kodovima zbog čega začas mogu postati lavirinti u kojima se čitalac lako gubi.

Osim svega pomenutog, knjigu PERITIOS, u cjelini gledano, karakteriše i neobična igra Jezika, Značenja, Forme, ali isto tako i privid života a pogotovo, neobična pjesnička postavka svijeta. Ideje koje čitalac pritom stvara, mogu da se shvate i kao nesvjesni pokušaji materijalizacije tog, pjesničkog svijeta. Ovom knjigom autor je napravio prodor u suštinske elemente ljudskog žvota, pa imam utisak da je ovo djelo neponovljiva književna manifestacija duše. “Peritios” se može smatrati i kao knjiga u kojoj su, u sažetoj verziji, rezimirana neka dosadašnja poetska i prozna istraživanja ovog autora.

Pažljivim iščitavanjem ove knjige, koja nas upućuje i na aktuelnosti ovog vremena: društvena, politička i svaka druga previranja, prava namjera pisca postaje još opsežnija, iako je, recimo i to, neke motive tek samo ovlaš dotakao. Čini mi se da je, iza pomenutog, u ovoj knjizi ostalo mnogo više nepomenutog, u mašti autora zatočenog. Zbog toga smatram da je ovo štivo ne samo zanimljivo već i u svakom drugom pogledu vrijedno.

Mitološko biće koje pominje Borhes

Da bismo shvatili značenje naslova knjige, moramo biti sveznadari, maštari. Moramo se zaputiti kroz minula vremena, kroz istoriju kakva možda nikad nije ni postojala. Moramo posjetiti mitsko ostrvu Atlantidu, oslušnuti plećatog Platona koji je peritios doživio kao biće - pola jelen, a pola ptica. Moramo pogledati šta on kaže u svojim dijalozima “Timaj” i “Kritija“. Ime ovog čudnog, mitskog stvora, postojećeg isto toliko koliko i nepostojećeg, pominje i Horhe Luis Borhes u svom priručniku: “Fantastična zologija”. Borhes, ovo hibridno mitološko biće, koje neki ljudi smatraju duhom ljudi koji su umrli a da im grijesi nijesu oprošteni, opisuje kao biće koje čak i ubija ljude. A šta radi peritios u ovoj Bojovićevoj knjizi? Da li ovo biće, koje pod sunčevim zracima može da ima sjenu čovjeka, ubija, ili očarava ljude? Čitajući njegovu pjesmu REINKARNACIJA, učinilo mi se da sam blizu odgovora na ovo pitanje. U toj pjesmi autor se vraća u doba antike, u doba antičko-makedonskog kalendara, u doba festival mjeseca - peritiosa, koji odgovara mjesecu januaru novog kalendara, ali tamo postajem još zbunjeniji, a naslov ove knjige za mene još okultniji, mističniji...

( Vujica Ognjenović )