Užas konačnosti

Po opsegu tema “Atakama” Nikole Nikolića kao da dolazi od čovjeka s velikim iskustvom, a po zrelosti umjetničkog izraza od pisca sa zamašnim opusom. Kako je Nikolić mlad čovjek, a njegov spisateljski opus tek treba da naraste, riječ je o nečemu trećem. To treće nije ništa drugo do spisateljski dar prema kojem se mladi autor veoma odgovorno odnosi. O tome svjedoče dva već objavljena romana, tekstovi na portalu „Glif“ i u dnevnim novinama Vijesti, drugim riječima, ono što je Stojiljković jednom nazvao „spisateljska pređena kilometraža“. Knjigom priča “Atakama” ostavio je za sobom epitet mladog pisca, a zadobio ozbiljnog.

Priče u zbirci “Atakama” povezane su pažljivo izabranim temama, izvanredno određenim uglom obrade i preciznim kadriranjem. U tom pogledu Nikolić liči na slikara koji u predjelu postavlja štafelaj i palcem razmjerava perspektivu. Podsjeća i na veliki tanjir teleskopa iz pustinje Atakama gdje on svojim velikim smislom za opažanje hvata ljude, prati njihove odluke i sudbine i prerađuje to u tekst ubjedljive umjetničke moći. Već je Srđan V. Tešin u blurbu na koricama primijetio da je smrt glavni lik u knjizi, ali ona je i dominantna tema. Inicijalnu poriv za takav siže Nikolić, vjerujemo, naslanja na hrabrost da se ljudski s tim fenomenom suoči, na umijeće da takav motiv književno uobliči i na tanatosnu matricu koja se u Crnoj Gori rođenjem dobija

Tematski, smrt je nerazdruživa s onom drugom temom - životom. Svaki pisac piše o životu, ali ne piše svaki o smrti. Nikolić je pošao od užasa njene konačnosti i u svojim kratkim pričama usredsredio se na raznovrsnost njenih pojavnih formi koje je maštovito predstavio („Čarobnjak“, „Dovoljno dobar razlog za to“, „Atakama“). Tako, u priči „Zakopčan“ saznajemo o jednom samoubici kojeg sahranjuju „do grla zakopčanog očevim mecima“. Pored ovog čisto filozofskog i, najčešće, beskrvnog aspekta, tema smrti u svojoj metaporuci ima jednu drugu dimenziju. Ona sveprisutna krvava pojava, gdje se tranziciono društvo lagano adaptira na svakodnevne pogibije i to svojevrsno vrijeme smrti postaje nešto normalno. Ili normalnije od onoga što smrt, kao dio života jeste. Stoga, zaobići smrt, bilo kao temu ili motiv, cijenimo, u Nikolićevom rukopisu bi bilo poetski skoro neodgovorno.

Sa smrću nema šale, ali i neke druge teme i motivi imaju nešto od prizvuka te konačnosti. Nikolić će sjajno prikazati da je i kraj ljubavi takođe jedno umiranje („Umjesto riječi“) i da u tome ne postoji opcija undo („Undo“). Možda je ova Nikolićeva leksička inovacija, preuzeta iz rječnika informacione pismenosti, jedna od najsnažnijih metafora za smrt u ovoj knjizi. Nemoguće ju je sprovesti, tu nema vaskrsavanja. Komanda povrati na pređašnje stanje jednako je neprimjenjiva bilo da je riječ o životu ili smrti. Šta više, ova Nikolićeva metafora savremena je kontrateža fosilizovanoj metafori života prema kojoj ne postoji generalna proba. Sve je premijera. Nema undo. Čak i u priči „Phimosis relativa“, gdje se dešava jedno malo ubijanje i ništa više ne može da oživi crvuljak kože i vrati stvari na pređašnje stanje, navedena metafora kognitivno djeluje. Jedan dio tijela umire i biva žrtvovan, nije važno što je zabluda u pitanju. Poenta je u tome što zablude traže najozbiljnije žrtve, a to autor “Atakame” veoma dobro zna da ispriča.

Nikola Nikolić je sve slojeve svoje proze pomno gradio. Rigorozni zahtjev zapleta kod kratke priče kanonski je ispoštovan. Na taj sloj naliježe naracija kao drugi prirodni zahtjev žanra, gdje se ogleda poseban Nikolićev trud i dosegnuti nivo. Na sve to naliježe i izvanredni omjer narativnog, deskriptivnog, meditativnog u kombinaciji s dijaloškim, što pričama daje dobar ritam i doprinosi sudu o pričama, a i knjizi, koji na engleskom glasi unputdownable. To već podrazumijeva pouzdanu statiku proznog tkiva, dok naredno kalibriranje, ono po važnosti likova i smjenjivanju planova priče, doprinosi ukupnoj kompleksnosti i umjetničkom postignuću proznog teksta svake od priča. Rečenica mu je uglancana i bez suvišnih riječi, a to je već stil. Vjerovatno je Srđan V. Tešin imao sve ovo na umu kada je rekao da Nikolićeve priče treba čitati „dubinski i između redova“, a Balša Brković da on „vješto izbjegava svako odigravanje na 'prvu loptu'“. Ako i postoji nijansiranje u kvalitetu i umjetničkom dometu pojedinih priča, to svakako nije u pogledu navedenih elemenata.

Nikola Nikolić je mladi crnogorski pisac i njegove knjige polako postaju književni događaj. On već posjeduje prepoznatljivo književno umijeće, za koje valja pretpostaviti da će samo da sazrijeva. Zadobio je pažnju čitalačke publike i naklonost kritike zato što je književno uvjerljiv, nov i interesantan, na visini norme i kanona. Uskoro će se od njega očekivati njihova dekonstrukcija. U “Atakami” je brusio stil i istjerivao sjaj na metafori, u narednom proznom djelu nadati se drugačijoj književnoj inovaciji. To je tako kada si nadaren, uspješan i kada si već razmazio čitaoce.

( Slavica Perović )