NEKO DRUGI
Permanentni teror
Meko, neslužbeno, vanredno stanje dobro dođe. Može da potraje. Vlast se ne mijenja. Promjena uglavnom nema ni u opoziciji. Pogotovu ne na bolje
Pažljivije uho moralo je prepoznati taj ton samokritičnosti - ni u milosrđu ne treba pretjerivati. “U Crnoj Gori neće ubuduće biti moguće kao do sada nekažnjeno raditi protiv interesa države i nekažnjivo se uplitati u vršenje terorističkih akata”, poručio je Milo Đukanović, nadležan za sve u našoj zemlji. Sveobuhvatna je to definicija narodnog neprijatelja, mnogi se tu mogu prepoznati.
Da bi se Đukanovićeve najave obistinile institucije moraju vršiti dug. Milivoje Katnić, specijalni tužilac, je iskazao spremnost da hapsi i krivično goni lidere DF-a, Andriju Mandića i Milana Kneževića. Prepreku u vidu poslaničkog imuniteta otklonile su u Skupštini zapete ruke vladajućih zastupnika. Taman kad su strasti usplamtile, stigla je dojava: Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković naložio je Katniću da ne hapsi poslanike, nego da ih uredno pozove na saslušanje. Crna Gora je odahnula. Produžava se meko vanredno stanje. Na to smo navikli.
Niko ne zna kako će izgledati završni čin igrokaza državni udar, koji povremeno doživljava komične obrte. Odgovorno tužilaštvo prije huke s hapšenjem lidera DF-a, moralo bi objelodaniti dokaze o sumnji u umiješanost Mandića i Kneževića u terorizam, jednako očigledne kao što su bili očigledni dokazi da Đukanović i društvo pljačkaju izbore i gaze Ustav u aferi Snimak. Precizno: samo po odobrenju suda napravljen snimak Mandića i Kneževića kako pripremaju terorističke akcije bi mogao otkloniti sumnju da tužilaštvo nije pomoćno osoblje izvršne vlasti. Građenjem slučaja na izjavama svjedoka dragovoljaca Katnić raspiruje osnovane sumnje da je dio organizovane režimske grupe za sijanje haosa.
Da je Đukanović spreman da brani vlast po svaku cijenu mnogo puta je rečeno. Svejedno nije lako odgonetnuti zašto mu ova operacija treba baš sada. Izbori u Nikšiću su važni, ali ne sudbinski da bi samo zbog njihovog ishoda potezao Katnića da hapsi opozicione šefove. Jasno je da ga u akciju goni strah, ali tek će se pokazati najdublje porijeklo Đukanovićevih strahova. Kome se u Crnoj Gori, a posebno izvan nje, zamjerio i šta želi da preduprijedi.
Moguće da pokazujući na šta je sve spreman traži nagodbu sa strancima oko svoje sudbine. Meko, neslužbeno, vanredno stanje tu dobro dođe. Može da potraje. Vlast se ne mijenja. Promjena uglavnom nema ni u opoziciji. Pogotovu ne na bolje.
Iluzije da će Đukanovićev odlazak s premijerskog položaja donijeti promjenu suštine režima, još su jednom pokopane. Trebalo je čuti Duška Markovića, kako kiti. Dugotrajni šef tanane Službe čudi se opoziciji što se uzjogunila. Nek se sjete kako je DPS junački bolovao kad je robije dopao Svetozar Marović, po važnosti druga režimska glava. Nezgodna je sitnica: i kad je Maroviće odrađivao Katnić je radio za Đukanovića. Pomagao mu da pomete dvor, ućera strah u kosti kako nikome ne bi na um palo da otkaže poslušnost. Pogledajte one 42 ruke u parlamentu kako su u slučaju Mandić-Knežević ropski odletjele u zrak.
Cinizam kojim DPS i satelitski odličnici brane pravosuđe koje radi svoj posao, odavno je prerastao u sadističko iživljavanje. Taj će metod koristiti i režimska medijska oruđa, da potkažu kao domoljubno sumnjive sve koji šutke ne prihvataju progone Đukanovićevih državnih neprijatelja.
Šta god da bude, važno je što se opozicija složila da bojkotuje izbore u Nikšiću i što će bojkotovati parlament. Važno je i da opozicioni lideri nauče da dogovaraju i sinhronizuju aktivnosti, na platformi prihvatljivoj i nerežimskom dijelu civilnog sektora. Samo protiv koncepta pobune svakog dana Đukanović nema dugoročno lijeka. Režimu treba ambijent nasilja. Stvaraće ga. Oni koji u opoziciji prihvate tu igru slaće poruku da podzemno sarađuju s Đukanovićem.
Na posebnom su testu tzv. izvorni suverenisti, Crnogorci i pripadnici manjinskih zajednica. Pomagati Đukanoviću ili okretati glavu dok režim sudski progoni one koji u njihovim teškim časovima nisu bili uz njih, i čiji im mnogi stavovi nisu bliski, je izdaja principa. Pravo je pravo onoga koji drugačije misli.
Kad je 90-ih Đukanović u zatvor otpremao radikala Aćima Višnjića, u dugoj mrkloj noći u parlamentu mu je na crtu stao Slavko Perović. Buneći se svom snagom protiv progona svog političkog protivnika, lider liberala palio je svjetlo nade, za posrnulu zemlju. Crna Gora je ranjivija i podijeljenija nego ikad. U svijetu organizovanog haosa, opet može izgubiti sebe. Predstava državni udar u prljavom kazališu, je pozivnica. Za buđenje.
(Monitor)
( Esad Kočan )