Povratak ratnika

Jeste li pratili ovaj multietnički, multikonfesionalni i multikulturni rat na portalima prošle sedmice? Katastrofa! Toliko mržnje nije ključalo ni u avgustu 1988. Kad je priređen najmasovniji dobrovoljni miting u istoriji Crne Gore. Samo, tada je sve stalo u dva tabora. Mi i oni, brojniji... Nadmoćni u ljudstvu, naoružanju i sabornosti... Orni da utjeraju istinu u kosti svih naroda i narodnosti, tako se to zvalo u šest nacionalnih država, od Vardara do Triglava...

Sad pucaju četnici, zelenaši, partizani, balije, ateisti, pravoslavni i islamski fundamentalisti... Virtuelno, ali sve mi se čini da je riječ o stvarnoj generalnoj probi... I sve se teže nazire svijetla, u građanskoj državi to se kaže evroatlantska, budućnost ove male zemlje. Siromašne u svemu osim u mržnji... Koju gajimo po kućama sve do novog rata...

***

Kao dijete, nijesam baš razumjela zašto počinje neki rat. Ni da li je za Prvi - glede Balkana - stvarno kriv Gavrilo Princip, a za Drugi neki trinaestojulski ustanik. Ali, već u prvom gimnazije naučili su nas da su to bili povodi... I da su uzroci uvijek mnogo dublji...

Ostarila sam, ali ostala je trunka dječje naivnosti. Istina, ne treba mi nastavnik istorije, da objasni kako se u Hrvatskoj nije zapucalo zbog latinične table u Kninu. Ni u Bosni i Hercegovini zbog onog snajperiste koji je pogodio Suadu na mostu... Ipak, i dalje vjerujem kako tog rata ne bi bilo da su se Crnogorci ponijeli malo pametnije onog vrelog avgusta 1988. Kad je Crna Gora izgorjela na suncu mnogo temeljitije nego bratske republike u plamenu rata... Jeste u njoj procentualno više preživjelih, ali je ljudi sve manje... Zato i pravim ovoliku dramu povodom rata na portalima... Ko zna koji put, kao da slutim gore...

***

Sve je, kao i ‘91, počelo manipulacijama depeesa. Hoće Njegoša za praznik... Onda ga neće... Kao, ne može im bit od Bošnjaka. Postoji većina, ali ne bi oni to sami... Onda se, kao poručen, pojavio njegošolog iz Petnjice... I ludilo je moglo da počne...

- Tužno je što smo dozvolili da neljudi govore o svjetskoj veličini - piše jedan crnogorski heroj povodom gostovanja prof. dr Šerba Rastodera na TV Vijesti. Anonimno, naravno, kako bi glasoviti crnogorac drugačije...

- Pazi, Šerbo, što pričaš... I sjutra će postojati! - prijeti junak rođen za specijalnog tužioca... Anonimno, podrazumijeva se...

- Šerbo Hrastoder... postaje niski šovinista i bukadžija... Bravo delijo! Ili grobaru... Tako i treba profesoru Rastoderu... Koji ga đavo ćera da pomaže građanske pokrete i smiruje strasti... Mogao je drito u bees. Ministar ili rektor, volja li mu...

Naravno da nema svrhe raspravljati sa polupismenim analitičarima, koji nije su uspjeli da savladaju ni pet padeža... Što im ne smeta da naširoko promišljaju Kuran i Gorski vijenac... Ali, žao mi je što je Profesor odlučio da zaćuti pred ovom najezdom njegošologa...

Ja im taj merak neću priuštiti. Zato, da se još jednom legitimišem.

Ne, ne volim Gorski vijenac. Vjerovatno zato što ga ne razumijem kao ostali Crnogorci. I ne stidim se zbog toga...

Ne, ne mislim da je Njegoš stub crnogorske nacije... Niti da Crne Gore bez njega ne bi bilo... Užasavam se teorija o nacionalnim očevima i mitova koji se iz toga rađaju... Stub Crne Gore je svaki njen stanovnik, prije i poslije Njegoša... Kakav je da je...

Da, vjerujem kako su ljudska prava ista za sve... Ne zato što je sad tako moderno, niti zbog toga što su mi građanske države države milije od nacionalnih...

Da, jeste istorijska istina da su izvornu Crnu Goru stvarali Crnogorci... Ali, ta priča više nema smisla... Jer, ova država odavno nije ni nacionalna, ni građanska... Samo depeesovska, žalim slučaj... A još mi je žalije što je neću nadživjeti...

P.S. Depees se vraća na mjesto zločina. Crnogorci su opet na nogama, samo ovoga puta brane Njegoša, a ne Kosovo kao '88... Bošnjacima je opet nacrtana meta izdajnika Crne Gore, kao ‘93... U što će se izroditi ovo militarizovanje Srba prijetnjama Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću - zna samo vođa režima... Što je loše... A biće još gore ako ni ovoga puta nije umio da predvidi posljedice. Kao ’91...

( Ratka Jovanović-Vukotić )