Druga strana nezavisnosti

Na Kosovu se sjutra obilježava Dan nezavisnosti. Slavimo devet godina od proglašenja države, i, kao po starom balkanskom običaju, pravimo bilans: šta je urađeno a šta nije, šta je bolje a šta gore, šta je trebalo drugačije a šta je bilo neizbježno?

Naravno, svako od nas pokušava da svjesno iznađe razlog za optimizam, da taj bilans nekako prikaže u što pozitivnijem svjetlu, jer biamo voljeli da nam stvari izgledaju bolje no što jesu, i to ne zato što bismo htjeli da drugi imaju ljepše mišljenje o nama, već zato što bismo voljeli da makar na trenutak mi sami nemamo tako loše mišljenje o sebi!

* * *

Ove godine to i nije mnogo teško, jer ne moramo tražiti uspjehe tamo gdje ih nema - pošto ih ima, i to ne malo.

Eto, naša džudistkinja Majlinda Kelmendi, koja je prošle godine osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru, nastavlja sa uspjesima - prošle je nedjelje osvojila zlato na Grend slem turniru u Parizu, potvrdivši da je nesporno najbolja na svijetu.

I nije Majlinda sama. Cijela džudo ekipa Kosova je vrhunska.

I nije samo džudo. Ima i film.

Posle prošlogodišnjeg uspjeha kada je kosovsko-britanski kratki film “Šok” ušao u uži krug za “Oskara”, sada je kratki film “Home” - opet kosovsko-britanska korprodukcija - prošlog vikenda osvojio “Bafta” nagradu, što je britanski ekvivalent američkog “Oskara”.

Pa imamo “Dokufest” - jedan od najboljih festivala dokumentarnog filma na svijetu, koji svake godine u Prizrenu okuplja svjetsku elitu dokumentaraca. Tu su još i Rita Ora i Dua Lipa - pop-pjevačice svjetskoga ranga, čije su pjesme redovno na svim top listama. A kažu i da imamo najbolji makijato na svjetu (izvor: Yahoo Travel), dok svjetski mediji redovno stavljaju Kosovo na listu zemalja koje vrijedi posjetiti.

Da ne pričam o mnogim fudbalerima kosovskog porijekla koji igraju u najjačim evropskim ligama, što svima daje neku realnu nadu da bi sada, kad je već zvanično primljeno u FIFA i UEFA, Kosovo moglo da postiže i neki zabilježeniji uspjeh kao što je - 'ajde da ne pretjerujemo - kvalifikacija za neko od sljedećih evropskih ili pak svjetskih prvenstvava.

Kažem, ne moramo tražiti uspjehe gdje ih nema, pošto oni postoje. Tu su, i veoma vidljivi.

I u politici, nije da nismo imali nijedan svijetli trenutak; sjećamo se dobro dana od prije 9 godina kad je Kosovo proglasilo nezavisnost, pa se sjećamo cijele te prve godine državnosti; vladao je veliki optimizam, dok su glavne vijesti bile o novim priznanjima kosovske državnosti od strane svjetskih velesila.

Ali, kad pričamo o politici, vraćamo se u kosovsku tmurnu svakodnevnicu. Jad i bijeda. Velika nezaposlenost. Ekonomska stagnacija. Političke tenzije. Korupcija. Kriminal. Politizacija.

Zbog ovoga osjetimo veliku nelagodu, jer nam postaje jasno da nam uspjesi Majlinde i ostalih talentovanih Kosovara dokazuju da smo dio svijeta, i da nas svijet prihvata, ali nam je isto pokazuju da nam uspjesi dolaze tamo u šta se politika ne miješa.

A tamo gdje se mješa ruka države, kontrolisana od partijskih politika i neformalnih grupacija, uskih interesa i gladi za ličnim dobitkom - tu dolazi neuspjeh. Tu nema ničega dobroga za narod, za društvo i državu. Tu ima samo korupcije, manipulacija, namještaljki, laži, pohlepe i kriminala.

Vazduh koji udišu korumpirani političari je nečist preko dozvoljene granice za normalnu demokratiju. Tu mogu preživjeti samo oni kojima nije strano ulagavati se diktatu i korupciji.

Tu, ko je sa sistemom, nađe sebi mesto. Ko nije, nema mu mjesta…

* * *

Zbog ovoga paradoksa, dilema se povećava i postaje ogromna: na ovu godišnjicu nezavisnosti, po čemu ćemo prepoznavati ovu našu državu? Po propalim predsjednicima? Po korumpiranim premijerima i ministrima? Po kriminalizovanim partijama? Po politizovanim sudstvom? Neriješenim zločinima? Namještenim tenderima?

Ili ćemo državu prepoznavati po Majlindi Keljmendi, Dokfestu, nagradjenim filmovima, našim svjetskim zvijezdama?

Hoćemo li priznati da je na Kosovu pobijedila trulež? Ili ćemo napokon shvatiti da je ovoj planeti, i ako je u kojem slučaju stvorena za sedam dana, trebalo hiljade godina da bi postigla vrijednosti koje danas ima - ljudskost, demokratiju, toleranciju i slobodu.

Da shvatimo da dobre stvari ne dolaze same po sebi, već se za njih treba boriti, dok se borba ne vodi uvijek oružjem i krvlju, već mnogo češće pameću i znanjem, dobrotom i predanošću, insistiranjem na pravdi, i kada pravda izgleda kao da je izumrla, a zlo kao da je pobijedilo i vlada.

* * *

Nada, kažu, umire posljednja. Vjera, samo časak prije nje.

Posle toga, ne ostaje ništa. Ni dobro ni zlo.

Kosovo će, kao i cijeli svijet, biti tu dok god ima vjere da može uspjeti i nade da ima ljudi da to učine.

Ostalo je pitanje vremena!

Autor je glavni i odgovorni urednik “Koha Ditore”, najvećeg dnevnog lista na Kosovu

( Agron Bajrami )