Podvig crnogorskih i srpskih alpinista: Popeli se uz zamrznuti vodopad

Najveći vodopadi koji lede u Crnoj Gori, iznad sela Dobrilovina u kanjonu Tare, konačno su osvojeni: Nikola Đurić, Dušan Branković, Dušan Starinac, Danilo Pot i Ivan Laković uspješno su se popeli uz led visine oko 150 metara, koji su u tom dijelu kanjona formirale dvije rječice iz Zabojskog jezera.

„Vodopadi iznad sela Dobrilovina u kanjonu Tare su najveći vodopadi u Crnoj Gori koji lede. U alpinizmu je uobičajeno da, kada se neko prvi popne nekim smjerom u stijeni, snijegu ili ledu, stiče pravo da mu da ime i predloži tehničku ocjenu. Desni je popet 2. januara i dobio je ime Mali zec, ocjene WI (water ice) 4, 150m, a lijevi je svoj prvenstveni uspon dočekao u subotu, 28. januara. Nazvan je Strast, ocjene WI5+, 150m“, priča Laković, član Malog alpinističkog kluba iz Podgorice.

On je pojasnio su on i njegov kolega Vanja Pejović sredinom decembra posjetili Dobrilovinu, s namjerom da se popnu uz neki od dva postojeća vodopada. „Čekamo ih od 2012. godine, ali nikako da se poklope sve kockice. Na našu žalost, desnom vodopadu je nedostajalo još desetak dana do formiranja, a lijevi nije bio ni blizu. Malo nas je tješila dugoročna prognoza, ali nagomilano iskustvo sa naglim prodorima toplog vazduha, koji „poobara“ sve zaleđene vodopade, upozoravalo je da se ne nadamo previše. Srđan Lečić i ja smo se vratili po Novoj godini i popeli uz Malog zeca, ali lijevi vodopad još nije bio do kraja formiran“, kazao je Laković.

Nedostajalo mu je, kako navodi, još dosta - središnji dio je bio formiran u dva tanka stuba, gornji u jednom i još tanjem, a izlazni nije bio formiran uopšte.

„Prognoza je dobra, ide još jedan talas ozbiljnog minusa, ali ja treba da putujem u Francusku na skijanje“, prisjeća se Laković.

On je, međutim, na skijalištu, pratio kako je u Crnoj Gori „sve živo zaleđeno, od mora do Durmitora“.

„Danilo Pot i Srđan Lečić su na -25 stepeni otišli tamo, ali na takvoj hladnoći penjanje je mučenje, na stranu što je led suviše „tvrd“ i krt. Povratak u Beograd je donio još jedan hladni tuš - niko neće ili ne može na penjanje. Džoni Đurić me je tješio da bi on mogao sljedeći vikend, ali nadati se da će vodopad da preživi do tada je već traženje hleba preko pogače“, priča Laković.

Džoni je, kaže on, održao obećanje i došao sa svojim bratom Dušanom i Dušanom Brankovićem.

„Danilo je raspoložen da obogati svoju kolekciju promrzlina iz prethodnog pokušaja, a Ilija Perić i njegova ekipa iz riders.me se priključuju s namjerom da konačno neko od naših penjanja rezultira foto-video materijalom. U subotu, 28. januara, nas osmorica smo bili u podnožju. Danilo i dva Duleta su otišli na prvo ponavljanje Malog zeca, a Džoni i ja smo se našli ispod potpuno formiranog lijevog vodopada. Ovakvih vodopada su puni Youtube i TVMountain, ali to je internet. U stvarnom životu ovo ne postoji, ne ovako ogromno, vertikalno, teško, prelijepo.... sem u Dobrilovini“, priča Laković.

On je kazao da je prvi skok izveo Nikola.

„Osiguravalište je u ledenoj pećini koja je nastala formiranjem vodopada. Dolazim do njega, uzimam ledne klinove i komplete i krećem da se penjem. Nekih pola milenijuma kasnije, bezbroj intenzivnih obraćanja bogu i najtežeg rastežaja koji sam u svom životu vodio u ledu, stižem do trećeg skoka. Pravim štand i osiguravam Džonija. Treći skok je formiran kroz tri stuba koji se u gornjem dijelu spajaju u jedan. WI5 u svakom, iste dužine i visine, s tim da srednji izgleda najkompaktniji. Kreće, penje srednji stub i pravi međuštand na njegovom vrhu. Kad sam se nekako dovukao na tu policu, vjerovatno su mi oči bile kao košarkaške lopte.

Sišli smo u tri abzajla, sačekali ekipu da siđu iz Malog zeca i po mraku se spustili do kola. Smjer smo nazvali Strast“, kaže Laković.

Nakon toga, Mićan Cerović i Đorđije Vujićić iz Nikšića su dva dana kasnije izveli prvo ponavljanje Strasti. U konsultaciji sa Đokom, smjer je konačno ocijenjen sa WI5+.

Penjanje je u ponudi, ali smeta klima

Penjanje zaleđenih vodopada je atraktivna alpinistička disciplina, koja se već petnaestak godina nalazi u crnogorskoj penjačkoj agendi.

Naši najpoznatiji vodopadi koji se relativno redovno formiraju, nalaze se u dolini Komarnice, okolini Boana i kanjonima Tare i Morače.

Nažalost, zbog blizine mora i naglih prodora toplog vazduha, ovakvi smjerovi ovdje jako kratko traju, ali kada se sve kockice poklope, imamo nekoliko vodopada kojih se ne bi zastidjela ni najpoznatija ledna penjališta u svijetu.

Kako su decembar i januar donijeli stabilno i hladno vrijeme, to je formirana većina poznatih zaleđenih vodopada u zemlji i izvršeno nekoliko dugoočekivanih prvenstvenih uspona i prvih ponavljanja.

Laković kaže da disciplina penjanja uz zaleđene vodopade postoji već tridesetak godina, a da se kod nas praktikuje u mjeri u kojoj to zimske temperature dozvole. Vremenski uslovi u Dobrilovini su bili skoro idealni, sa temperaturama u rasponu od -12 do -5 stepeni, što je omogućilo sigurno penjanje i dobar kvalitet leda.

( Dejan Peruničić )