Surogat za Oskara

Devedeset godina od rođenja Dušana Vukotića

Na dan 7. februara rođen je Dušan Vukotić, 1927. godine. Poslije mature u podgoričkoj gimnaziji napuštio je Crnu Goru i otišao u Zagreb, na studije arhitekture. Crtanje na kome počiva arhitektura odvelo ga je na put bez povratka, u svijet animiranog filma koji počiva isključivo na crtežu. Za manje od jedne decenije Vukotić je prispio na sam vrh svjetskog animiranog film. Ne postoji niti jedan svjetski festival, od imena, na kome Vukotić nije osvojio glavnu nagradu za svoje filmove, ukupno 146. ’’Zagreb film’’, zahvaljujući vrsnim animatorima, crtačima i scenaristima, kojima je na čelu bio Vukotić, postao je svjetski poznata, autogena, škola crtanog filma.

Tu školu je ovjerio Vukotić 1962. najmoćnijim filmskim pečatom, Oskarom, za crtani film ’’ Surogat ’’. Taj film je u konkurenciji za najveće priznanje Američke filmske akademije, oborio, do tada neoborivog, Volta Diznija. Čestitao je Vukotiću: ’’Ja to ne bih mogao da uradim’’, citirao ga je Vukotić u jednom intervjuu koji sam krajem 70-ih snimio za TV Titograd. Povod je bio premijera njegovog igranog filma ’’Operacija Stadion’’ prema autentičnom događaju iz 1941. u Zagrebu. Ovim ostvarenjem iz prošlosti Jugoslavije autor je anticipirao i njenu budućnost u kojoj će sportski objekti, hale i arene, postati mjesta kolektivnog utamničenja, drugih, drugačijih i nepoćutnih, ali i poligoni za nacionalističke obračune. Film, iako nagrađen, nije najbolje primljen u Jugoslaviji jer se nije htjelo vjerovati u budućnost njegove poruke. Na kraju, poruka je opstala, ali SFRJ je propala.

’’Surogat ’’ je Vukotićeva kruna u svijetu filmske umjetnosti. I nakon gotovo šest decenija vrijeme mu nije okrznulo, a kamoli osporilo ijednu vrijednost. Modernog crteža, apstrakte pikasovske linije, apsurdne sadržine... a ipak vrlo konkretne poruke. Surogat je prototip kretena i nemoćnih, koji sve mogu do jedne ure, kad ih zapadne nepodnošljiva lakoća postojanja. Sve što im srce žudi mogu da stvore jednostavnim postupkom, naduvavanjem (što bi se reklo u CG, duvanjem u jednu šmagu). Sve je moguće postići, iz te svijesti bez savjesti... naročito tekuću, bilo koju i bilo čiju “sadašnjost’’... od užitka na morskom žalu, do ljubavnice i obroka na astalu. Surogatnom junaku samo jedno nedostaje. Ne može da “naduva’’ budućnost, jer zamuzenjak ne može da je nasluti iz surogatne sadašnjosti. A taj ’’neviđeni’’ futur ga čeka iza prve krivine. Konac djelo krasi i gasi se on i sve oko njega, kako je i nastalo; Izduši, skote!

Tom ukletom rajsneglom, kao metaforom, na putu u budućnost, u vrijeme nastanka filma, Vukotić je poslao globalnu poruku svijetu da taj kobni čavlić može biti i atomska bomba. S njom se tada uveliko zveckalo, a mogla bi vazda ’’izdušiti’’ svijet, ako neki surogat , bude u prilici, da stekne toliko bezumne moći. Surogat , je tada izazvao tržište koje je stvorilo sijaset ’’naduvaj’’ proizvoda, čak i ’’sexi seke’’. Plastične ljubavnice su od tada zavladale svijetom. Lutke s genitalijama za prvu pomoć. ’’Upražnjavao’’ ih je bezmalo svaki pomorac, krijući ih ispod kušina... svaki vojnik na frontuu u dnu ranca, svaki nejebac u svojoj vukojebini. Danas je toliko toga zdjelano, na istoj inspiraciji, od njive do trpeze. Pod istim tretmanom su i hrana i lice i zadnjice. Vukotić je, jednim kratkim filmom, predvidio svijet i prozrio svijest.

Da li je ideju za ’’Surogata’’, mentalno i mentalitetski, Vukotić ’’prokrijumčario’’ iz zemlje porijekla u zemlju kreativnog podrijetla, nemojte prosuđivati prije nego pogledate ’’Surogata.’’ Sve je u tom filmu pasent; i crtež i animacija i lik i djelo... Kao i muzika Tomislava Simovića, komponovana namjenski i majstorski za psihologiju svemoćnih ubitinja. Uz nekoliko’’sirovih’’ taktova koji se uporno, kao glupost ponavljaju, odvija se čitava radnja filma od prologa do epiloga, slijedeći osnovnu ideju scenarija (Rudolf Sremec) i realizatorski koncept crtača, animatora i reditelja Dušana Vukotića.

Njegova nagrada je Oskar za sva vremena, bez mane i straha da će ga pregaziti vrijeme! Vazda će biti slaboumnih koji će tražiti utočište za danas i nikad više.

Kad je Dušan Vukotić po godinama prispio za Akademiju nauka (odavno je bio član Američke akademije za film i redovno glasao za Oskara) rekao mi je u svom zagrebačkom stanu, Grškovićeva 31a, da ako već treba da se opredijeli za nacionalnu akademiju (!?) ’’...Onda ja, kume, idem tamo đe spadam i ako mi mnogi, od Zagreba i Beograda do Evrope, nude akademski status!’’

P. S. Oskarovac, Dušan Vukotić zaslužio je da njegova Crna Gora ustanovi svoju filmsku nagradu ’’VUKOTIĆ’’!... A koga to ima drugo, na svjetskom tronu filma!

( Mihailo Radojičić )