Fanatizam bez granica

Ko god je ušao u malu salu Sportskog centra “Morača”, teško da je mogao da “promaši” karatiste Budućnosti. Oni su gotovo uvijek bili tu, postrojeni kao jedan, disciplinovani, njihov poklič odzvanjao je kao zov ratnika koji sebe hrabri pred boj. Jedan od najuspješnijih sportskih kolektiva u Crnoj Gori iznjedrio je velike asove, osvajače medalja na svim velikim takmičenjima, ali kada je nekadašnji Titograd dobio čast da i sam organizuje jedno od takvih prvenstava, trebalo se pokazati i dokazati pred svojom publikom, što je često najteži mogući zadatak.

Upravo takav zadatak i to pod vrlo specifičnim okolnostima savladao je Dragoljub Kopitović...

"Nema sumnje da je najveće karate takmičenje koje je održano u Sportskom centru “Morača” bilo Evropsko prvenstvo 1989. godine", kaže Kopitović na početku razgovora za “Vijesti”.

"Bilo je preko 40 zemalja, radilo se na osam borilišta. Osvojio sam bronzanu medalju i samo me nemarnost koštala ulaska u finale, a vjerovatno i zlata. Za ulazak u finale radio sam sa petostrukim prvakom svijeta, Turčinom Alagasom. Vodio sam 5:2 i pri tom rezultatu nemarom, da li svjesnim ili nesvjesnim, isključili su vrijeme. Gledali smo poslije video snimak meča, bila je to nemarnost mjerioca vremena i uvijek ću se toga sjećati, jer sam siguran da bih bio prvak Evrope. Ja sam praktično već bio pobjednik, ali meč je produžen 46 sekundi. U tom produžetku vremena nepažnjom sam zadao nekontrolisan udarac i morao sam se zadovoljiti borbom za treće mjesto, takođe protiv prvaka Evrope, Italijana Renata. Srećom, osvojio sam bronzanu medalju", ističe Kopitović.

Malo je, međutim, nedostajalo da Kopitović uopšte ne nastupi na Evropskom prvenstvu.

"Nastupao sam pod injekcijama, imao sam jaku anginu. Na pripremama u Ulcinju oni su vježbali, a ja posljednjih 10 dana nijesam mogao da treniram nego sam ležao pod temperaturom. Donosili su mi da jedem u sobu, primio sam šest injekcija. Ali, sve sam izdržao, jednostavno sam morao da učestvujem, pogotovo zbog toga jer se takmičenje održavalo u tadašnjem Titogradu. Kada se radi pred domaćom publikom, to je mač sa dvije oštrice i sve zavisi kako neki sportista to individualno doživljava. Ja sam imao sam veću tremu nego kad sam se borio vani. Ovo je naš grad, moj grad, gdje su svi dolazili da me gledaju, da me bodre, da me motre, da vide koliko mogu. Kako se rade eliminacije, obično imate više pauze. Ako dobijete prvi meč, onda imate 15-20 minuta do drugog, ali kako se približavate polufinalu te pauze su sve kraće".

"Kako sam u četvrtfinalu savladao četvorostrukog prvaka svijeta Rubija, trebalo je da se borim za ulazak u finale, a uoči tog meča išao sam u svlačionicu da povraćam od bolesti i napora. Sjećam se da sam, kad su me prozivali, molio mog pokojnog kuma Bucka Miloševića da nešto uradi samo da dobijem dva minuta više. Uspio sam da se oporavim, ali nažalost izgubio meč nepravedno. I sada kad vodim takmičare po Evropi i svijetu često sretnem mog rivala u polufinalu, i danas me uvažava i uvijek se sjeća tog meča. Kaže i da sam jedini takmičar koji je uspio da mu plasira nožni udarac u glavu. To mi je neka satisfakcija nakon svega - priča Kopitović.

On je bio treći na Svjetskom prvenstvu 1986. u Sidneju u katama, osvojio je drugo mjesto na Evropskom prvenstvu 1980. u Bregencu, takođe u katama, a na istom takmičenju uzeo je i bronzanu medalju u borbama, baš kao i godinu kasnije u Mančesteru. U Engleskoj je, međutim, osvojio treće mjesto i u “open” kategoriji, a bronze je osvajao i na šampionatima Starog kontinenta u Madridu 1986. u katama i Podgorici 1989. u borbama. Uzeo je bronzu i na Svjetskom kupu 1989. u Budimpešti u borbama.

"Mislim da je moj najveći uspjeh kontinuitet vrhunskih rezultata. Skoro svaki put s prvenstava Evrope ili međunarodnih takmičenja vraćao sam se sa nekom od medalja. Borbe su mi bile milije, ali i u katama je i danas teško osvojiti medalju, a da ne kažem u ono vrijeme kada smo mi radili. Po nagovoru nekih starijih selektora, Ilije Jorge i Zeka Božovića, legendi koje su doprinijele da karate sport kod nas bude to što jeste, pristao sam da radim i kate i sportske borbe, što je bilo izuzetno teško. To već godinama niko i ne pokušava da radi, jer su to maltene dva potpuno različita sporta, sa potpuno različitim trenažnim procesom. Uz to, radio sam borbe i u svojoj i u apsolutnoj kategoriji, protiv dvostruko težih protivnika, a radio sam i timske mečeve".

"Na Evropskom prvenstvu u Bregencu za jedan dan sam imao 12 mečeva! Danas je nezamislivo raditi sve to. Bilo bi mi mnogo jednostavnije, mnogo lakše i sigurno bih ostvario bolje rezultate da sam radio samo borbe, bez obzira na to što sam osvojio sedam evropskih medalja, a imam i svjetske medalje. Smatram da bih osvojio više zlatnih odličja da sam se odlučio da radim samo sportske borbe. Ali, sada mi je mnogo milije što je tako, jer kao sportski pedagog radim već od 1992. godine i sa ponosom mogu da kažem da sam poslije sticanja nezavisnosti bio prvi selektor u Crnoj Gori koji je vodio i sportske borbe i kate. I imali smo zaista sjajnih uspjeha, naš kata tim u sastavu Milena Milačić i sestre Biserka i Tijana Radulović bio je treći na Prvenstvu Evrope.

Kopitović je član generacije koja je crnogorskom i jugoslovenskom karateu donijela pregršt medalja sa svih najvećih takmičenja.

"Svaka čast ovim mlađima, ali teško će se ponoviti generacija kakva je bila naša, sa pokojnim Samirom Usenagićem, Batom Minićem, Veskom Mićovićem, Katarinom Rolović, Božidarom Vuksanovićem, Buckom Miloševićem, Vladom Kladnikom, Borisom Škoflekom,..., uz Rajka Vujoševića kao nekog ko je uvijek bio dobar organizator, pedagog koji nas je usmjeravao kako treba da radimo i da se ponašamo, koji je davao svoj doprinos da se kockice slože. Na Evropskom prvenstvu u Titogradu bronzu je osvojio i Dragoljub Fatić. Na ostalim prvenstvima, naravno, bilo je i mnogo boljih rezultata. Samir Usenagić je bio prvak Evrope, Katarina Rolović je bila druga na Prvenstvu svijeta u katama u ekipnoj konkurenciji, Vesko Mićović je bio drugi na Prvenstvu svijeta u borbama, Božo Vuksanović osvajao medalje u katama na svim velikim takmičenjima. Mislim da ta generacija ne može da se ponovi i ne smije da se zaboravi. Neki, nažalost, čak pokušavaju da izmijene istoriju i rezultate, ali statistika sve govori".

"Da li je Dragan Kopitović najbolji neka sude drugi, ja to nikada neću reći za sebe, a jesam li najtrofejniji - statistika govori da jesam. Mislim da država u ovom trenutku ne smije da dozvoli da zaboravi nas stare sportiste koji smo ostvarili vrhunske rezultate, ne samo u karateu, nego i u ostalim sportovima. I dok je bila velika Jugoslavija, mi smo predstavljali Crnu Goru, mi smo bili reprezentativci Crne Gore, a ne možemo da vratimo vrijeme i da se rađamo sada kad je Crna Gora postala nezavisna. Mi smo u to vrijeme postizali vrhunske rezultate i to mnogo bolje nego današnji takmičari. Svaka čast njima i nadam se da će postizati još bolje rezultate i biti bolji od nas. To je moja želja i mislim da ima potencijala da bude tako".

U svakom slučaju nekada je bilo neuporedivo teže postati reprezentativac, nego što je to danas slučaj.

"Samo jedan podatak ću reći - da bi se u naše vrijeme takmičar pojavio na Prvenstvu Crne Gore, bilo je potrebno da bude najbolji na klupskim kvalifikacijama! Eto takva je bila konkurencija. A kada napraviš uspjeh na Prvenstvu Crne Gore, išao si na Prvenstvo Jugoslavije. I tek ako tu pokažeš kvalitet, postajao si reprezentativac, ulazio u trenažni proces i jurišao na medalju na šampionatima Evrope i svijeta. Bio je to vrlo težak put".

Tada se, kaže Kopitović, gotovo sve zasnivalo na entuzijazmu.

"Tada nismo imali ni približno adekvatne uslove, kakve takmičari imaju danas. Ali, morali smo da se snalazimo. Bili smo fanatici. Znao sam da polomljene noge radim meč. Sjećam se, slomio sam prste na nozi, otišao u Urgentni centar i stavili su mi gips, a za četiri dana sam imao Prvenstvo Jugoslavije. Svi su se pomirili da ne mogu da radim. Prije nego što smo otputovali uzeo sam makaze, skinuo gips, zavio nogu, a kolege, kad su me vidjele, pitale su me da li sam normalan. Bio sam prvi na tom takmičenju. Poslije svega nijesam mogao da idem kod istog doktora, jer bi se ljutio na mene, nego sam otišao kod drugog da mi ponovo stavi gips".

"Kao trener to nikada ne bih uradio svom takmičaru, nego i na najmanju povredu idemo kod ljekara i fizioterapeuta. Ali, mi smo bili pozitivni fanatici, često smo trenirali po tri puta dnevno, a najmanje po dva puta. Stigli smo, međutim, i da izađemo i da obiđemo svijet. Zahvaljujući sportu obišao sam sve kontinente, stekao mnoga prijateljstva, kumstva. To je pokazatelj koliko je naša generacija bila složna i koliko je karate bio popularniji. Dolazio je čitav grad da nas gleda, morali smo da se dokažemo prvo sebi, pa da osvojimo medalju, a na kraju da svima koji su došli zbog nas pokažemo koliko vrijedimo", zaključio je Kopitović.

15 titula prvaka Jugoslavije u borbama ima Dragan Kopitović. Od toga devet titula osvojio je u pojedinačnoj konkurenciji, a šest zlatnih odličja dodao je u ekipnim nastupima. Budućnost, klub za koji je nastupao, šest puta je bio najuspješniji sportski kolektiv u Crnoj Gori.

Povezane priče

1. Tražila se karta više
2. Legende otvorile vrata „Morače”
3. Kapiten za sva vremena
4. Kako je Novoselu vraćen dug
5. Japanac osvojio „Moraču”
6. Pajović: Vratila su se neka dobra vremena
7. Kad su vitezovi vodili glavnu riječ
8. Ima neka tajna veza...
9. Ostvaren san svih generacija
10. Podgorica je živjela za finale sa Đerom
11. Atomski udar iz Titograda
12. Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice
13. Mrvaljević: Velike utakmice se igraju u velikim dvoranama
14. Više od igre

( Aleksandar Vučković )