Knjiga o mediteranu nikad se ne može završiti

Nekoć se govorilo da "knjige imaju svoju sudbinu". Ova je knjiga dugo pisana. Dopunjavana je i prerađivana. Odavno, već više od desetljeća, nije bila u izlozima naših knjižara. Njezini prvi odlomci pročitani su na Zagrebačkim književnim razgovorima 1973. godine i objavljeni u zbirci ogleda Prema novom kulturnom stvaralaštvu 1975. Prvo izdanje Mediteranskog brevijara izašlo je u Zagrebu 1987. godine, slijedilo je drugo 1990, ubrzo potom i treće 1991.

Sva tri objavio je Grafički zavod Hrvatske.

Zatim su, devedesetih godina stoljeća koje je za nama, moje knjige prestale izlaziti u Jugoslaviji koja se raspadala, u Hrvatskoj koja se s mukom stvarala. Razlozi tome nisu bili književni. Našao sam se u dobrovoljnom izgnanstvu - između azila i egzila, ni u jednom ni u drugom nego upravo "između". Pisao sam druge i drukčije knjige, kakve se nisu mogle svidjeti domoljubima koji su, na raznim stranama, okradali domovinu. "Samo nam ti još trebaš", bio je odgovor jednoga liberalnijeg zagrebačkog nakladnika kojemu sam u tome razdoblju ponudio Brevijar.

Moji sarajevski prijatelji, koji za troipolgodišnje opsade svoga grada nisu mogli ići na Jadran, zatražili su moj pristanak da naprave pretisak prema posljednjem hrvatskom izdanju (u jesen 1997. godine). Rado sam im ga ustupio, dodavši kratku posvetu - "onima koji dugo nisu vidjeli mora". I Crnogorci su preuzeli na sličan način jedno izdanje, peto po redu (CID, Podgorica 2003). Ovo je dakle šesto. Prvo je bilo triput kraće od ovoga. Sad je pred čitateljima nova, završena knjiga - ako se knjige o Mediteranu ikada mogu posve završiti.

Dodaci izdanjima

Mediteranski brevijar je u međuvremenu preveden na dvadesetak jezika. Od jednog prijevoda do drugog, proširivao sam poglavlja i dodavao nova: za Japance sam dopunio - oni su mi to tražili ističući da su otočki narod - meditacije o otocima, za Grke glose o manastirima, za Turke - napomene o olupinama, za Arape podatke o starim kartama Al-Idrizija, za Izraelce refleksije o dijaspori, za ostale ono što sam mislio da knjizi nedostaje, npr. odlomke o jedrima, pulenama, svjetionicima i kršu, o agavi i ruži Jerihona te napose o magarcu, jednom od najvrednijih graditelja u primorskim krajevima. Rad u Europskoj komisiji, u tzv. Grupi mudrih koja se bavila pitanjima Mediterana, pomogao mi je da doplovim do obala koje prije nisam vidio.

Uz ove bibliografske podatke spomenut ću još neke, osobne. Mostar, u kojem sam rođen, nije u primorju, ali do njega dolijeću morski galebovi i kroza nj propuhuju vjetrovi s mora. Rano sam djetinjstvo proveo u Šibeniku gdje mi je otac službovao. Imali smo malu barku i mrežu u njoj.

Kako odoljeti iskušenju

Naučio sam plivati na šibenskoj Mandalini a roniti u Zlarinu, pokušavajući uzalud oponašati mladiće, starije od mene, koji su vadili koralje. Najranije su mi uspomene povezane sa žalima, raznim ribama, maslinom, suhom smokvom, rogačem, kaparom. Moj se otac rodio kraj Crnoga mora, u Odesi. Provodio je kao dječak ljeta na krimskim obalama koje se ne razlikuju puno od mediteranskih. Slušajući godinama njegove priče o rodnom kraju, ispunjene nostalgijom emigranta, zamišljao sam druga mora. Potom sam čitao o njima sve što mi je došlo pred oči. Ono što sam vidio uspoređivao sam s onim što sam čuo. Tako se možda viđeno i ispričano, zamišljeno i pročitano, suočavaju ili sprežu i u ovoj knjizi?

Seleći se iz grada u grad, od Zagreba do Pariza ili Rima, mijenjajući u odlasku ili povratku stanove te, osobito, radni stol i - ajme! - kompjutor, zagubio sam neke dijelove originala koji su već bili objavljeni u stranim izdanjima. Prevodio sam ih potom s francuskoga, talijanskoga ili engleskoga kako bih ih povratio u hrvatski izvornik. I to je jedan od apsurda emigracije, ne jedini.

Različiti su povratci naših Latinovicza vlastitome domu. Netko se vrati s praznom torbom, netko sa stečevinom. Stečevina je nekad manje važna od povratka, nekad je sâm povratak važniji. Rad u svijetu pomogao je autoru, zahvaljujući možda najviše prijevodima ove knjige, da ponegdje - kako se to kaže - stekne ime. To zapravo ne znači mnogo - svijet brzo zaboravlja, a naša se imena teško pamte. Ovo izdanje pruža mogućnost našim čitateljima i kritici - i to mi se čini najvažnijim - da nakon tolikih ljeta prvi put upoznaju Mediteranski brevijar u cjelini. Ne kanim ga više širiti. Stari su mudraci upozoravali pisce ovakvih knjiga kako valja odoljeti kušnji da brevijar pretvore u evanđelje.

Prošao sam i ja takvu kušnju. Nje se nije bilo lako riješiti. Sad sa smiješkom govorim o njoj.

(Jutarnji list, 2006.)

( Predrag Matvejević )