Peđa

Za ljude moje generacije pojam angažovanog (angažiranog, kako je on govorio) intelektualca uvijek će se vezivati za ličnost koja je tih godina u SFRJ kontekstu presudno nijansirala taj šarmantni francuski izum - intelektualca koji kočoperno stoji nasuprot Moći. U tadašnjem Startu, čitali smo njegove tekstove o Sartru ili Krleži, opčinjeni erudicijom koja je ostavljala bez daha. Predrag Matvejević bio je jedan od najmarkantnijih intelektualnih amblema toga doba.

Prije tih godina, u Jugoslaviji diskretno je podmetana ovakva konstrukcija - intelektualni angažman ima smisla u kapitalističkim zemljama, državama koje još nisu osjetile blagodeti komunističke vlasti, a da ovdje intelektualac nema toliko tema, jer ovdje vladaju pravda, jednakost i slično... A o bratstvu i jedinstvu da ne govorimo. Takva se slika željela stvoriti, a Matvejević je bio jedan od onih koji su tu i takvu sliku promijenili.

Njegov manir pisanja otvorenih pisama vlastima u kojima je upozoravao na slučajeve verbalnog delikta, odnosno suđenje zbog mišljenja a ne djela - obilježio je taj period buđenja demokratskih impulsa na SFRJ prostoru. Tada nije izgledalo da će stvari završiti u paklu devedesetih, postojala je nada da će promjene biti mirne i blagotvorno djelovati na jugoslovensko društvo. Problem je samo u tome što dok je sazrelo za promjene - jugoslovensko društvo više nije postojalo. Komunisti su, zauzimajući svoju posljednju busiju, izvukli iz rukava nacionalizme, promijenili dresove, a ostalo je - tužna istorija... Iz tih pisama nastala je knjiga koja i danas valjano dokumentuje jadan duh vremena.

Njegova principijelnost bila je takođe novum. On se zalagao, javno prvi, i za utamničene Albance sa Kosova - pisao o Demaćiju i drugima, objašnjavajući da se ti ljudi nalaze u temnicama zbog zločina mišljenja, a ne djelovanja... Učinio je vidljivima i te robijaše, koji su do tada, konsekventno previđani.

Druga, takođe važna dimenzija Matvejevićevog javnog djelovanja tih godina - govorimo o sedamdesetima i osamdesetima - bila je njegova istrajna misija popularisanja djela Miroslava Krleže. Knjiga “Razgovori sa Krležom” i danas je itekako šarmantno i zanimljivo štivo. Jer, Krleža je bio u poziciji petrificiranog velikana, a Matvejević je uspio da pokaže koliko se još toga ima čuti (i naučiti) od starog mačka. Što je bilo važno za nove, mlađe čitaoce Krležinog opusa.

“Fraza pretvara ljudsku riječ u ispraznost, osjećaje u kalupe, misli u glupe sheme. Ona nije ni laž, ni istina, ni iluzija. Deplasirana grimasa, kreveljenje u krivom trenutku i na krivom mjestu. Tajanstvena snaga kobne fraze o svetim stvarima domovine, boga, uvjerenja ili principa jedno je od najmračnijih historijskih strašila”, zapisao je Matvejević ove Krležine riječi. Koje vam i danas mogu pomoći da se snađete u ovakvim, nedovršenom društvima.

Ipak, svjetsku slavu je stekao svojim “Mediteranskim brevijarom”. Kosmopolitizam bez ostatka, i rezultat je - čudesni trijumf imaginacije i erudicije. Knjiga koja je bila temelj jednog novog mediteranizma. Istinsko razumijevanje fenomena mora i načina života koji more diktira. Dok su mu se otvarale najveće svjetske intelektualne scene, u svojoj nekadašnjoj domovini postao je gotovo nepoželjan. Objašnjenje je u onim Krležinim riječima iz prethodnog pasusa...

Čitajući nedavno jedva pismen, ali žestoko ambiciozan tekst jednog crnogorskog režimskog kerbera, sjetio sam se sjajne rečenice Meri Makarti. U njenoj manje-više legendarnoj svađi (sa sudskim epilogom) sa Lilijan Helman, a povodom memoara dramske spisateljice koju je volio Hemet, Makarti je napisala da u njenoj knjizi “čak i zarezi lažu”. Tako je i sa tekstovima režimske posluge, bilo gdje. Sa Matvejevićem je bilo suprotno - u njegovim tekstovima izgledalo je da istinitost nastanjuje čak i praznine između riječi...

( Balša Brković )