Izložba Cvetka Lainovića u Beogradu: Između linije i bjeline slikarskog polja
Radovi Lainovića predstavljeni u Beogradu, u potpunosti osvjetljavaju njegovo imanentno stvaralačko umijeće
U Galeriji Radio-televizije Srbije na izložbi otvorenoj do 10. februara 2017. sabran je izbor raznolikih radova koji Cvetka Lainovića na ovaj način prvi put pokazuju sudu javnosti i prema ocjeni autora izložbe Zdravka Vučinića, u potpunosti osvjetljavaju njegovo imanentno stvaralačko umijeće.
Trebalo bi dosta prostora da se iznesu makar važniji podaci koji se tiču slikarstva Cvetka Lainovića (1931-2006). O njegovom djelu objavljeni su brojni tekstovi iz pera novinara, književnika i pjesnika, likovnih kritičara, istoričara umjetnosti pa i samih slikara.
Izbor izloženih raznolikih radova koji Cvetka Lainovića na ovaj način prvi put pokazuju sudu javnosti, napravio je Zdravko Vučinić
S obzirom na to da je u pitanju respektna, koliko zanimljiva slikarska pojava, on je davao povoda za raznolika tumačenja. Ipak, Lainović je donekle ostajao po strani, jer nije bilo lako proniknuti u sve aspekte njegovog djelanja, u tajnovite stvaralačke prostore do kojih je dopirao.
Opusu Cvetka Lainovića treba pristupiti od samih početaka njegovog djelovanja. Ako se uputimo njima, onda se može nazreti tok budućeg djelanja, ali i izvor kasnijih postignuća. Tada su krenule da se ocrtavaju primarne odrednice, koje će se razvijati i s vremenom pretvarati u sublimiran vizuelni ishod. Njegovo djelo, stoga, potrebuje istraživačku pažnju, još više - iziskuje dijalog i kreativno učešće. Jer, treba imati na umu da iščitavanje njegovog postignuća prožima osobno, umjetniku svojstveno, promišljanje svijeta i svijeta slike.
Opus Cvetka Lainovića se može podijeliti na nekoliko ključnih segmenata, koji referišu njegovo slikarstvo u cjelini. U ranim djelima je oblike naglašavao tokovima grubih površina i poteza. Iz njih se pomaljaju glave, poneka mrtva priroda, vaza sa cvijećem ili drugi, tome slični motivi. Oko 1972. je počeo da razlama mase i urušava formu. U naumu da ovlada kompaktnom površinom, oblike je razgrađivao i nanovo spajao u jedinstven vizuelni sklad. Sliku je, nadalje, svodio na dva plana, a s vremenom, gubio je potrebu za bojom. Možda zbog nezainteresovanosti za njena fenomenološka svojstva, koja su se kosila sa njegovom osjetljivošću, ili je u pitanju nešto drugo, teško je odgonetnuti. Tek, ona je posve nestala sa platna. U tom pogledu su ostala umjetnikova svjedočenja o iščeznuću fiziološke percepcije boje. Tada mu se opažaj stvarnosti sveo na ravan crno-bijelih odnosa. Da li je to, za njegovo slikarstvo, bio splet srećnih okolnosti ili ne, svejedno je; ipak, ostaje uvjerenje da je, zarad kolorističkih datosti, počeo da ističe dva aspekta na kojima je gradio smisao djela, koji je, pokazalo se, njegovom htjenju savršeno odgovarao.
Ostaje uvjerenje da se Lainović izražavao oskudnim sredstvima, i to u opsegu naglašene individualnosti, koja je prkosila mogućim, konvencionalnim shvatanjima.
Likovno uvjerljivo i usaglašeno
Lainović je, neki put, znao da poremeti tišinu i mir površine, njenu harmoniju što se odvijala između linije i bjeline slikanog polja. Na nekim mjestima je, spontano i odmjereno, unosio poneki segment tona, čak je ponegdje bilo upliva nešto naglašenije bojene supstance, koja je podsjećala na mrlju neodređene, ali likovno uvjerljive i usaglašene, sadržajnosti.
U potonjim radovima Lainović je, kao da je osjećao skori kraj, umjesto bjejline, unosio tamnu pozadinu. Dakle, svjetlost je usahla i zamijenjena prigušenom plavom gamom uz izvjesne primjese smeđeg i crvenkastog tona.
( Kultura "Vijesti" )