Kako je zemlja manja od Crne Gore postala biser Bliskog istoka

Katar, u kojem živi 350.000 stanovnika i u kojem radi više od milion i po stranaca, nekoliko godina zaredom prva je zemlja u svijetu kada se gleda bruto domaći proizvod po glavi stanovnika. Na listi je ispred Luksemburga, Singapura, Bruneja.

Zvuči gotovo nestvarno, ali prije samo 70 godina, to je bilo jedno od najsiromašnijih mjesta na planeti. Stanovnici Katara, koji je tada bio britanski protektorat, živjeli su od ribolova i prodaje bisernih školjki.

Krajem tridesetih godina prošlog vijeka u malom mjestu Duhan, na zapadu zemlje, pronađena je nafta, nakon čega je Katar počeo da je prodaje svijetu. Međutim, pravi razvoj kreće tek sedamdesetih godina. Katar je 1971. dobio nezavisnost od Velike Britanije, a tih godina je u Persijskom zalivu otkriveno i najveće pojedinačno nalazište prirodnog gasa na svijetu. Energent, koji je nekada smatran gotovo bezvrijednim, preko noći je transformisao zemlju i od Katara napravio ono što vidimo danas.

Pored priče o nafti, gasu, ekonomskom čudu, Katarcima je posebno stalo da tradicije i kulture.

U poslednje dvije decenije, članovi vladajuće porodice Al Tani uložili su mnogo novca u umjetnost i kulturu. Katar je danas, prenosi RTS, jedan od najvećih kupaca umjetničkih djela u svijetu. Skoro 10.000 eksponata iz cijelog islamskog svijeta nalazi se u Muzeju islamske umjetnosti, zgradi smještenoj na vještačkom poluostrvu koje gleda na modernu Dohu.

Zgradu je osmislio kineski arhitekta Pei, koji je šest mjeseci putovao muslimanskim zemljama, tražeći inspiraciju. Muzej je otvoren 2008. godine i dnevno ga posjeti najmanje 3.000 ljudi. U njemu su eksponati sa tri kontinenta iz 1.400 godina duge istorije islama.

Osim uticaja islama, na život u Kataru snažno je uticala beduinska, nomadska kultura, a najpoznatiji je nacionalni praznik 18. decembra. Tog dana 1878. godine, šeik Džasim bin Muhamed al Tani, osnivač modernog Katara, uspio je da ujedini lokalna katarska plemena.

Svake godine, u mjestu Darb el Sai, stariji Katarci mlađima pokušavaju da prenesu kako je izgledao život u vrijeme šeika Džasima. Djeci je najzanimljivije tadašnje glavno prevozno sredstvo – kamila.

Teško je reći šta Katarci strasnije vole - kamile ili konje. U ovoj državi se nalaze neki od najboljih rasa konja na svijetu: iz Francuske, Engleske, Njemačke, Norveške, Belgije, Holandije...

Konji su u Kataru mnogo više od sporta, oni su strast, tradicija, ali i veoma ozbiljan biznis, iako je klađenje na konjskim trkama zabranjeno. Postoje konji koji koštaju milion, dva, tri ili četiri miliona dolara.

Međutim, najzanimljivije trke su one u mjestu Al Šahanija, na oko sat vremena vožnje od Dohe, na kojima učestvuje više od dvije hiljade kamila.

Trke se direktno prenose na televiziji, dok se navijači, treneri, vlasnici – svi oni nisu ni na startu, ni na cilju, tokom trke voze u automobilima, pored staze. Jedna trka traje oko sedam minuta, nakon čega odmah počinje druga, a takmičenje traje dva i po sata.

Prosječna brzina kamila je između 30 i 40 kilometara na čas, ali one ne mogu da postignu veliku brzinu ukoliko nose težak teret. Zato njih ne jašu ljudi već roboti. Svaki ima svoj dres, šareni su kao pravi mali džokeji, koji teže oko pet kilograma.

Tehnologija omogućava kamilama da čuju glas svog trenera, a u robotu se nalazi i mali bič. Blagim udarcima i glasom motivišu kamile da trče. Na kraju trke, provjerava se da li je sve bilo regularno, odnosno da li se u robotima nalazilo nešto čega tu ne bi smjelo da bude.

Mnogo je kontrasta i zanimljivih stvari koje pomažu da se razumije šta je Katar bio nekad, a šta je danas, ali teško da postoji bolji spoj tradicije i novih tehnologija od kamila koje jašu roboti.

Galerija

( Milica Đurović )