Doručak od batina

Uniformisani policajac je prije tri dana šamarao četvoricu učenika Osnovne škole „Sutjeska“ u prodavnici „Inpek“ u zgradi „Čelebić“ u Podgorici. Tako se doručak osnovcima pretvorio u slike horora, trojicu su roditelji odveli u Klinički centar, gdje su ih ljekari pregledali i otpustili na kućno liječenje. Logično se postavlja pitanje - šta je ponukalo čovjeka u uniformi da šamarima dijeli pravdu osnovcima, koja je to uvreda koju su mu uputili, ako jesu. Nema opravdanja za šamare, pogotovo učenika osnovaca, još ako vam je ljevor za pasom. Možda je policajac imao loš dan, možda je u pekaru ušao već pod pritiskom, ali ni to ga ne amnestira od prekršaja i gluposti koju je napravio.

Šamari su još više zbunili osnovce. Koliko god da su tog jutra bili nestašni, nijesu ih zaslužili. Još od onoga ko treba da ih brani. Kakvu poruku su dobili napadnuti maloljetnici? Kako će ubuduće gledati na lica u uniformi kada ih sretnu na ulici, hoće li ih pitati za pomoć, ako im treba, ili će ih gledati kao svoje neprijatelje... Dječaci koji su doručkovali batine više na svijet neće gledati isto kao do tog jutra.

Tu lekciju su mogli da preskoče!

Nije lako klincima koji sada odrastaju u tranzicionom društvu u kome ništa nije stabino, u kome se pravila mijenjaju iz dana u dan... Djeca nam žive u eri interneta i dostupnosti svih vrsta informacija, više su robovi novih tehnologija, nego što imaju svijest da one njima koriste. Dezorijentisani, sve teže se socijalno integrišu, roditelji sa njima provode sve manje vremena. Nasilje gledaju u direktnim televizijskim prenosima, ako pobjegnu u svijet elektronskih igrica i tamo ih opet dočeka nasilje... Svi smo krivi zbog ovog ambijenta, kompletno društvo...

Pogledajmo malo šta se događa u razvijenim zemljama. U Norveškoj u dječijem vrtiću djeca, na zahtjev roditelja, moraju da provedu 80 odsto vremena u jednoj sedmici u prirodi. Klinci se po hladnoći, u skafanderima, upoznaju sa svijetom. Ako se i povrijede, roditelji ne tuže vlasnike vrtića, jer traže da se njihova djeca sama upoznaju sa životom.

Kada su profesori iz Podgorice bili u studijskoj posjeti Finskoj, a mnogi smatraju da je tamošnje školstvo najbolje u Evropi, vidjeli su kako djeca u školi uče da mijese brašno, prave hljeb, sade povrće, vezu, pletu, uče se praktičnim vještinama...Sve ovo naša djeca ne uče u školi?! I kulturi ponašanja i poštovanja onih koji žive oko njih i sa njima.

Svi koji živimo u gradu pomalo ličimo na ekpres lonac. Neko bolje neko slabije kontroliše svoj prag tolerancije. Ne znam što je policajca toliko iznerviralo da izudara osnovce. Ne kažem, mogu i oni da budu neprijatni sa komentarima, ali u godinama su kad im se to mora oprostiti.

Nekad smo imali narodnu Miliciju, i sjećam se vremena kad sam početkom osamdesetih studirao u Sarajevu. Moji prijatelji muzičari svirali su u nekoliko sarajevskih restorana, pa smo znali do pred zoru, uz zvuke starogradske muzike, da teferičimo i družimo se. Pošto sam živio tri tramvajske stanice od centra, pred zoru bih prošetao i vremenom sam upoznao sve pozornike, obično bi jedni od drugih tražili cigarete. Pozajmljivao sam ja od njih i oni od mene. Ne sjećam se nijednog nervoznog pokreta ili prijeke riječi. To je bila narodna Milicija.

***

Učenici Osnovne škole „Savo Pejanović“ počeli su da uniforme nose dok su u školi.

Projektom se želi podstaći timski duh i percepcija djece o jednakosti u različitostima, tvrdi ministar prosvjete Damir Šehović.

"Želim da afirmišem jednu novu politiku u Ministarstvu prosvjete politiku koja treba da kreira ambijent u kojem će se cijeniti znanje, koje neće zavisiti od društvenog i socijalnog statusa. Znanje koje će svima biti dostupno pod jednakim uslovima", poručio je Šehović na svečanosti.

Sve je to možda tačno, ali nije mi jasno kako su mogli da dječacima odrede bijele uniforme... Pogotovo onim najmanjima, kako će oni izgledati nakon likovnog, poslije odmora, doručka... tek će se vidjeti. Njihove bijele uniforme biće njihovi najveći špijuni, znaće roditelji sve što su skrivili tog dana u školi, na bijelim majicama ostaće svaki trag. Nema laganja.

'Ajde roze boja za djevojčice, one su pažljivije, ima nekog smisla. Ali momcima u prva četiri razreda bijele majice - ima da opterete kućni budžet roditeljima. Trošiće se više deterdženta za pranje, a i porašće im računi za struju. Nijesam ni za onu plavu radničku boju, ali imali smo spektar različitih koje bi bile mnogo prikladnije za uniforme đacima, pogotovo za frajere koji pohađaju prva četiri razreda osnovne škole.

( Boban Novović )