Samoća i zaborav bolniji od siromaštva

Stanarka privremenog smještaja u kolašinskom naselja Smajlagića polje, devedesetjednogodišnja Darinka Rakočević kaže da je navikla da govori o sadašnjoj oskudnoj svakodnevnici u prohladnoj sobi od nekoliko kvadrata u kojoj živi od skromne penzije.

Odavno nije pričala o tome ko je i kakva je bila - zaboravljene su decenije njenog života u poslijeratnom Kolašinu.

Boli je, kaže, zaborav i prolaznost, ali mukotrpnost početka i kraja njenog svakog dana ne dopušta ”luksuz” žala za onim što je bilo i neće se vratiti.

Vrijednosti, koje su, tvrdi, njoj bile životna vodilja - malo kome su danas važne.

Nakon Darinkine priče, gorčinu teško može odagnati i smijeh grupe srednjoškolaca koji prolaze pored zgrade preko puta groblja...

“Koga više zanima što sam učestovala na desetinama radnih akcija, što sam život i zdravlje ostavljala na gradilištima, po cijeloj Crnoj Gori i tadašnjoj Jugoslaviji. Ne mogu reći da se moralo, već da sam tada smatrala da tako treba. Vjerovala sam da tim teškim fizičkim radom, gradim bolju budućnost i za državu i za za sebe. Ne mogu reći i da nije vrijedjelo. Možda nijesam ništa napravila za sebe, ali to što smo mi tada činili sada koristi drugima. Nijesam očekivala ništa zauzvrat, ali nijesam se mislila ni da će to poništiti potpuni zaborav”, kaže drhtavim glasom.

Priča da su joj dani odbrojani i da iz skromne sobe Doma učenika, u kojoj je provela posljednjih 11 godina, jedino može na groblje udaljeno nekoliko desetina metara. Darinka je radila je kao kuvarica u Šumskom preduzeću. Tako je zaradila i skromnu penziju, koju nema s kim da podijeli.

Bila je udata, ali iz tog braka nema djeca, pa je sada zadovoljna ako joj se, s vremna na vrijeme, sjeti neko od dalje rodbine.

“Kuvala sam za 50 radika Šumskog, obično u barakama daleko od grada. Hljebove sam pekla u šporetu na drva i to mi je bilo najteže. Održavala sam i higijenu u tim barakama. Nerijetko smo se ujutro budili prekriveni injem, jer se u brakama ostajalo do kasnih snjegova. Tako sam i zaradaila penziju, od koje sada živim. Mala je penzija, ali mnogo više me boli što nikad nijesam imala svoj krov nad glavom”.

Do '90-ih godina prošlog vijeka uspijevala je da plaća podstanarske sobe.

Vrijednosti koje su, kako tvrdi, njoj bile vodilja - malo kome su danas važne. Kaže da je vjerovala da radom gradi bolju budućnost...

Potom nije mogla, pa su je smjestili u jednu, u Domu učenika.

U tom prostoru, u kojem jedva staju krevet, sto, nekoliko kućnih aparata i grijalica, Darinka se bori sa zdravstvenim problemima i samoćom.

Oni koji dijele njenu sudbinu u oronuloj zgradi, kaže, imaju svoju muku, pa rijetko priča o prošlosti.

“Bilo je šta je bilo. Kad kome od mlađih ispričam koliko sam i šta sve radila, odmah pitaju 'a koliko su plaćali za to?'. Onda mi bude neprijatno i naporno da objašjavam. Sada je teško ikome shvatiti da nijesu pare jedino zbog čega se treba truditi i dati sebe. Tih poslijeratnih godina omladina je imala drugačija shvatanja i drugačija mjerila za vrijednosti”.

Nakon njenih riječi, gorčinu teško može odagnati i smijeh grupe srednjoškolaca, koji prolaze pored “sivog doma”, kako zovu zgradu preko puta gradskog groblja.

Darinka kratko maše rukom i kaže: “Javite kad budem u novinama, no se bojim niko vam to neće čitati, pa ne znam što da se mučite i pišete. Hvala što ste došli”.

Na leđima, kilometrima, nosila sijeno za konje i promrzle oficire

Ne sjeća se mnogih detalja sa radnih akcija, ali kaže da pamti ljude i da je bilo „mnogo znoja i smijeha“.

“I prije toga, tokom rata, iako nijesam nosila pušku, iz rodnog Prekobrđa nosila sam kilometrima hranu patizanima do položaja. Poslije rata imali smo zaduženja. Nijesmo mnogo pitali koliko kilometara treba prepješačiti, koliko teško nositi, podrazumijevalo se da treba i da drugačije nije pošteno”.

Ona kaže da zadaci koje su u poslijeratnim godina dobijali omladinci, iz sadašnje perspektive izgledaju gotovo nevjerovatno. Priča da je sa nekoliko vršnjaka na leđima nosila sijeno iz Rovaca, udaljeno na desetine kilometara od Kolašina, za potrebe ergele u gradu. Sve to, tvrdi, nagrađeno je bilo samo pohvalama - niti se dobijala, niti očekivala materijalna nadokanda.

“Takmičili smo se ko će više uprtiti. Satima je trajao taj, tada jedini mogući, transport hrane za konje. Sjećam se da smo na isti način sa mnogo dalje lokacije nosili neke premrzle oficire, koje je nevrijeme uhvatilo na obuci, u vrletima, isto u Rovcima. Na rukama smo njih 30-ak snijeli do Bioča, blizu Podgorice. Bili smo tada ponosni što pomažemo i što činimo korist”.

( Dragana Šćepanović )