Centar Njegoš

Nije bilo lako Njegošu ovih dana. Da nije ništa drugo, dovoljan je stav Mustafe Cerića, aktuelnog predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa, koji je u Gorskom vijencu prepoznao "korijene genocida prema Bošnjacima". Nije lako Njegošu, ni posljednjih godina. Neki bi da mu podižu spomenik, drugi bi da ruše, opet bi ga sahranjivali, poteže se pa povlači inicijativa za njegovu kanonizaciju, na tren dostojan da dan njegovog rođenja bude crnogorski praznik kulture, a već sjutra nije, malo svetac, a malo zločinac, vladika i vladar, kojeg kao usud prate riječi Mule Hasana iz Šćepana Malog: "Zločinci su istina je prava, na zločinstvo mi ih nagonimo, zlo činiti ko se od zla brani, tu zločinstva nije nikakvoga", nije u prilici da nešto kaže u svoju odbranu. Iako su uz Njegoša stali pojedini intelektualci, kao neizbježno postavlja se jedno pitanje: ko u ovoj državi treba da "brani" Njegoša i da li uopše neko u ovoj državi treba da brine o Njegoševom liku i djelu.

Prije tačno deset godina, Ministarstvo kulture Crne Gore javnosti je predočilo Elaborat o organizovanju javne ustanove Memorijal Petar II Petrović Njegoš . U elaboratu se posebno naglašava da se izučavanje i prezentovanje Njegoševog lika i djela, stručno i naučno istraživanje, i na kraju zaštita od svake vrste zloupotrebe, ne može ostvariti bez organizovane državne institucije. Kao prilog dobroj praksi ovakvih institucija u Evropi, navedeni su Geteov institut u Njemačkoj, Puškinov dom u Rusiji, Društvo Dante Aligijeri u Italiji i Servantesov centar u Španiji. Elaborat je, istini za volju, imao jednu falinku. Naime, pored Njegoševog mauzoleja i Njegoševe rodne kuće u sastav Memorijala Njegoš , trebalo je da uđe i Njegošev muzej. Odmah je reagovalo rukovodstvo Narodnog muzeja sa Cetinja, čime se pitanje Njegoša, pretvorilo u pitanje odbrane cjelovitosti Narodnog muzeja Crne Gore.

Ipak, negdje na kraju svog mandata Vlada Crne Gore je u oktobru 2006. godine donijela odluku o organizovanju Javne ustanove Centar Njegoš . Već u novembru organizuje se okrugli sto " Centar Njegoš strategija budućeg rada i razvoja". Akademici su bili decidni, da CANU kroz "Institut Njegoš " ima kapaciteta da brine o Njegošu, a predstavnici Narodnog muzeja ostali su skoncentrisani samo na pitanje cjelovitosti Narodnog muzeja. Na ovom okruglom stolu postalo je jasno da je samo par ljudi u Ministarstvu kulture i Matici crnogorskoj, istinski razumjelo šta za Crnu Goru znači osnivanje Centra Njegoš . Nakon toga uslijedila je žalba Narodnog muzeja Ustavnom sudu, koja iako odbijena u konačnom nije bila ni potrebna. Javna ustanova Centar Njegoš ostala je sljedećih par godina mrtvo slovo na papiru.

Konačno u junu 2011. godine, na predlog ministra Mićunovića, Vlada Crne Gore donosi Odluku o organizovanju Narodnog muzeja Crne Gore, kojom se i formalno gasi Centar Njegoš . I ne samo to. Ovom odlukom u sastav Narodnog muzeja ulaze: Mauzolej na Lovćenu, Mauzolej na Orlovom kršu i Dvorska Crkva na Ćipuru, koji se kasnije svi zajedno sa Biljardom, Njegoševom rodnom kućom i Dvorom kralja Nikole, pakuju u sastav Istorijskog muzeja Crne Gore. Kao ostaci predviđene djelatnosti Centra Njegoš , Narodnom muzeju u zadatak su ovom Odlukom ostavljeni poslovi: izdavanja edicija djela za koje je dodijeljena Njegoševa nagrada i organizovanje manifestacije "Njegoševi dani".

Njegoš , ali i svi Petrovići, danas su ostali na vjetrometini, nema Memorijalnog muzeja dinastije Petrović, nema mauzoleja na Lovćenu, nema Centra Njegoš . Osim što se uporno prsimo stihovima "Spomenik je vašemu junaštvu Crna Gora i njena sloboda", bilo bi pametnije da imamo instituciju koja će nam pomoći da o Njegošu još puno toga naučimo, kako bismo ga na pravi način cijenili i branili.

( Predrag Malbaša )