Elita stagnacije

Ovu stabilnost, ali i sporiji tempo reformi, tj. stagnaciju, prepoznali su i naši članovi. Konkretno, za tržište rada i zapošljavanje, poreze/doprinose i korporativno upravljanje naši članovi smatraju da im je potrebno dodatno unapređenje...“ nedavno izreče predsjednik UO Savjeta stranih investitora (SII) za Vijesti, agresivistički uokviravajući fokus maksimalističkih zahtjeva o tome da: “tržište rada treba da bude fleksibilnije u smislu odnosa između zaposlenih i poslodavaca.“ Izgleda da ne možemo izaći iz naredbodavnog amčetiranja sa premijerom, ondašnjim i sadašnjim, a kada se uškopljeno pripremaju predlozi za dodatna ukidanja prava iz radnog odnosa u CG.

Hajde da se ne bude na kraj srca, u pitanju je direktor banke, amblema institucije koja je okrenula leđa klijentima, što kriza oko CHF kredita iz 2015/16. besprijekorno dokumentuje. Ovo je direktor finansijske institucije koja je okrenula leđa i svojim zaposlenima, posebno onima koji rade i postižu vanserijske rezultate. Odnosno, ovo je direktor koji svojim kolegama kači kafanska prljanja ličnog omalovažavanja i umrtvljujućeg etiketiranja i tako im namjerno ukida pravo na egzistenciju, ne opraštajući činjenicu da nisu poslušnici i ogovarači, već poznavaoci posla i struke.

Bilo bi opravdano potrebno pogledati prvo u sebe, a da bi se SII profesionalno savjetovanje javnih službi ili zaposlenih u zemlji moglo širiti. To bi bio minimum nepristiglog “know how“-a, onog prenosa znanja koje ne dotiče lokalno tržište već skoro dvije decenije stranih investicija. Tako da je imputirana stagnacija prisutna i izvjesna, prije svega zbog internih činjenja inostranih investitora, njihovih nekvalitetnih strateških i razvojnih inicijativa, kao i loših menadžerskih nominacija već godinama unazad. Npr, na spisku članica na web-u SII-a bi trebalo promijeniti ime banke pomenutog direktora, a kad se već usuđuje bilo kome u CG spočitavati neefikasnost, jer tamo je ono staro ime banke. U poslovnoj izuzetnosti žalopojkanja bez razloga ispade da su (samo)zanemareni dometi lažnjikavog ribrendiranja.

SII je jedno od mnogobrojnih udruženja poslodavaca u CG. Kada malo prođete kroz postovane detalje na web stranici, obuzme vas gorki osmijeh. Među osnivačima SII je mrtvuljavi KAP, divni simbol kvalitetnih(?) poslovnih praksi donijetih u CG preko članica navedenog udruženja poslodavaca. U pitanju je ekstrem pri objektivnom analiziranju, ali u tom opsegu svega i svačega iz neprijatno vonjajućeg bazena crvenog mulja iz Golubovaca prikazuje se imanentno činjenima ino-investitora u CG: traljava netransparentna privatizacija; korporativno upravljanje uz osionost i nepravilni elitizam potcjenjivanja lokalnog; razumljive revizorske izvještaje koji su svjedočili poslovnu neodrživost kompanije još daleke 2005; post-krizno spašavanje iz džepa poreskih obveznika; i, na kraju, stečajno gašenje, po nalogu politike i one neumorne sistemske netransparentnosti, koju ino-investitori obožavaju, u većini. Kroz ovaj presjek kratke istorije preduzeća “može-biti-a-ne-mora-da-znači” ugašenog na sudu, jednog od pet osnivača SII, potpunije je objedinjen nepokolebljivi fakticitet o tome kome je za objektivno prigovoriti dio posljedica identifikovane stagnacije crnogorskog privrednog okruženja.

Zato je potrebno razložnije uvidjeti o čemu se ne priča, a kada se ratuje i zamjera zaposlenima/administraciji od tipološkog poslovnog profila CG SII-a. Prvo, ne priča se o obožavanju totalitarističkog vršenja pritiska ka dolje u poslovnoj hijerarhiji, napornim ispiranjima mozgova zaposlenih “o zdravlju kompanije”, a koje podrazumijeva masovna otpuštanja. Tada se unutar timova postiže okamenjujuća birokratizacija/stupidizacija ponašanja preostalih radi (o)lakog manipulisanja. Drugo, ne priča se o određivanju i postizanju godišnjih ciljeva, koji se neprecizno šminkaju kroz izabrane indikatore zbog bonusa. A kad je tako, ulaganja u nove tehnologije, razvoj odnosa sa klijentima, razvoj tima i jedinstvene konkurentske kulture su sporedni i retorički postupci. Treće, ne priča se o obimu svakodnevne primitivne samoglorifikacije, prijemčive inostranim jajarama koji dolaskom na Golubovce zaboravljaju vrijednosti i principe matične sredine sa Zapada (posebno), u poslovnom smislu. E, ovo je nedovršeni skup nedvojbenih poslovnih dokaza, koji po svim teorijskim i praktičnim modelima poslovanja, tinjajuće porađaju stangaciju, i potvrđuju da nije ekskluzivno indukovana od zaposlenih na tržištu i CG javne administracije.

Osam hiljada zaposlenih je kod članica SII, što je skoro 5% onih koji rade u CG; nedovoljno veliko za ostvarene profitne margine u decenijama investiranja. Takođe, ovi inostrani investitori tvrde da sastavljaju trećinu bruto poizvoda u CG, prodajući proizvode i usluge poreskim obveznicima i građanima-nkama CG, kao i turistima na ovom tržištu. Znači, proizvodi/usluge su sačinjeni/uvezeni i prodati u toj stagnantnoj Crnoj Gori. Nekako kao da se intenciono od SII predstavnika zaboravlja čiji džep je doprinio i dalje doprinosi toj malo više od milijarde rijeci godišnjih prihoda.

Profil obučenog i edukovanog tehnokrate iz 70-ih prethodnog stoljeća koji zapošljava i stručno je zainteresovan za dobrostojeće egzistencije svojih pretpostavljenih, odnosno potrošača, možda će naći svoje opravdano teorijsko, organizaciono-hijerarhijsko i razvojno mjesto u izmjenama odnosa prema ljudskim resursima na našem tržištu. Ali, takvo što ne treba očekivati od inostranih investitora, osim ako nove, one koje tek treba da dođu, generacije ne naprave otklon prema dosadašnjem. Zato je SII “bijela kniga” prepuna besplodnih preporuka našoj javnoj administraciji i najoskudniji je input za unapređenje kvaliteta primjene regulatornog okvira privređivanja u CG.

Cijenjeni inostrani investitori, posebno vi koji namjeravate da dođete na crnogorsko tržište: pogledajte kakve nekvalitetne menadžere šaljete na ovo specifično, dugoročno profitno tržište, posebno ako vjerujete argumentaciji SII-a. Milost kafanskog netransparentnog prežanja je konačno uskraćena, pa se nedostatak poslovnog jastva prigovara zaposlenima/administraciji zemlje. Ako tekuće dobijate informacije o spočitanoj stagnaciji, znajte da takav tekući rezultat treba da vežete za one koji vas prvi izvještavaju sa ovog tržišta; to su im kreirana opravdanja za bonuse. I, ne vjerujte, u “bijelu knjigu” slijepo; to je samo jedan input, koji ne bi trebalo da je primarni. Ovo tržište ima kvalitet i kompetencije koje ne tražite kada stignete na ovo tržište, pa tako ne možete da uvećavate održivost profitnih projekata.

Na kraju, poslovno odgovorno vas treba zamoliti: ovo tržište je već preživjelo/živi totalitarce, pa ne bi trebalo da od vaših menadžera učimo o zapadnjačkom; valjda ozbiljnom održivom biznisu pripada konstruktivna kvalitetna budućnost saradnje i inkluzivnosti struke, a ne neukusno orgijanje u bahaćenju neznanjem.

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka

( Mila Kasalica )