Crkva

Držim da je sekularizam jedna od nekoliko najvećih tekovina moderniteta.

Sekularizam je društveni koncept koji ubjedljivo razdvaja ingerencije države i crkve, svodeći religiju na pravu mjeru - privatnog doživljaja. Sekularizam je istorijski beskrajno važan jer je okončao svijest feudalizma koji je čovjeka držao u pokori prema crkvi i velikašu koji je bio faktički vlasnik ljudi naseljenih na njegovoj teritoriji. Tek kada je građanska klasa stekla moć da “izgura” crkvu iz “glavnog toka” političkog i egzistencijalnog dešavanja, takav društveni model bio je moguć. Zato je u određenom smislu, konstituisanje sekularizma napravilo modernu Evropu, Evropu kakvu poznajemo...

Recimo, smatram smiješnim ovo instaliranje običaja kakvi nikada u Crnoj Gori nisu postojali - poput plivanja za krst - ali to je stvar između crkve i njenih vjernika, te je moje mišljenje o tome zapravo sasvim nevažno, jer, niti sam vjernik, niti pripadam bilo kojoj crkvi.

Ali, kad neko dođe na ideju da postavlja limenu nakazu na vrh simbolički važne planine, to nije stvar samo između crkve i njenih vjernika. Tiče se svih građana, i tu je bilo nužno čuti glas države. Koji, u suštini, bez obzira na kasniju medijsku larmu, nismo čuli. Jer, u tom trenutku, njima nije politički odgovarala konfrontacija sa Amfilofijem i SPC, pa su se pravili - ludi. A na takve stvari mora da reaguje država, ne bilo koji pojedinac. Jer, država zastupa zakon - koji je jednak za sve - a pojedinci su obično rukovođeni sopstvenim emocijama - a to je prašuma bez poretka i pravila. U svemu tome nije se čuditi crkvenim prvacima - oni su takvi kakvi su, i vjerovatno bi, da se oni pitaju, na svako brdo u Crnoj Gori postavili po jednu crkvu. Od bilo kakvog materijala. Ali, oni se ne pitaju - dakle problem je u onima koji odlučuju, a koji, kad god im treba dnevno- politička trgovina žrtvuju najvažnije principe i temeljne vrijednosti. Slično je bilo i nedavno u političkoj “trgovini” oko Njegoševog dana.

I zaista kao da se ukazuju obrisi najtamnijih nijansi devedesetih. Čim se politička inicijativa kreira u vjerskim objektima, ne samo crkvama, već, kako čusmo, i džamijama.

Ali, ono što je najzanimljivije - jeste to čudesno neprincipijelno držanje crnogorskih vlasti. Uvijek imate isti scenarij - vlast crkvi dozvoli da uradi svašta, a onda, po medijima, par mjeseci režimski intelektualci napadaju crkvene prvake i - nikome ništa. Crkva je završila svoj posao, a vlast preko intelektualne posluge stvara sliku da je ona - protiv toga. Pa zašto nisu djelovali, onda, kad je bilo vrijeme?

Zato što je to uvijek ista igra - gole trgovine.

Lijep primjer svega rečenoga je i čitava priča oko crkvice na Svetom Stefanu, koju je, proteklih mjeseci baš na stranicama Arta (zaključno sa ovim brojem) dodatno (i ključno, rekao bih) osvijetlio Đorđije Vušurović, čovjek koji je tada vodio bitku u ime institucije na čijem je čelu bio da se uvaži glas struke, a ne da se ispunjavaju želje crkvenim i lokalnim moćnicima. Tako da je jedna stara kapela, nejasnog porijekla, koja je postala crkva tek 1938. zaslugom Marije Karađorđević, “pretvorena”, tom opasnom klerikalnom alhemijom u drevnu pravoslavnu crkvu. Time je SPC nastavila ono što odavno radi u Crnoj Gori - obilježava (da ne upotrijebim precizniju riječ) teritoriju. Primjer sa Svetog Stefana, pak, pokazuje mehanizme kako se to dešava. Ministarstvo kulture koje se ponaša kao uslužna služba “investitora”, Vlada koja ignoriše bilo kakav glas razuma, ali slijepo vjeruje crkvi - i dobijate grandiozni falsifikat. Koji je kreiran voljom i željom SPC u Crnoj Gori, ali, to je važno uočiti, uz presudnu pomoć Ministarstva kulture i Vlade. U dokumentima koji su objavljeni u tom serijalu tekstova zasigurno ima dovoljno razloga da sve ovo pažljivo pročita državni tužilac. I da krene redom... od grešnika do grešnika.

( Balša Brković )