“Osmi povjerenik”: Film sa životom u glavnoj ulozi

Nakon nedavne projekcije u Los Anđelesu, film “Osmi povjerenik” reditelja Ivana Salaja biće prikazan sjutra veče i u Podgorici. Ovogodišnji hrvatski kandidat za 91. nagradu Oskar Američke akademije filmske umjetnosti i nauke, u kategoriji za najbolji film na stranom jeziku otvoriće ovogodišnji Festival filma o ljudskim pravima Ubrzaj 2018. koji već devetu godinu organizuje Centar za građansko obrazovanje. Salajev film biće prikazan sjutra u 20 časova na Velikoj sceni Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, a predstavlja ekranizaciju nagrađivanog romana Renata Baretića.

Radnja je smještena na izolovanom “otoku Trećiću”, čiji stanovnici nemaju potrebu za matičnom domovinom, političkom vlašću, crkvom. Harmoniju Trećića poremeti će dolazak ambicioznog i arogantnog političara kojeg igra Frano Mašković.

Nakon skandala sa prostitutkom mladi političar u usponu, da ne bi naštetio reputaciji svoje političke stranke, biva kažnjen tako što ga upućuju na udaljenu destinaciju - ostrvo Trećić, kako to i biva sa političarima koji izbjegavaju kako pravnu tako i osudu javnosti... Kao osmi po redu vladin povjerenik, zadatak mladog političara je da organizuje izbore i uspostavi vlast, no Salaj, u razgovoru sa “Vijestima” ističe da takve okolnosti i nijesu pretjerano bitne, već je važniji individualni put ličnosti mladog političara koji prolazi kroz (samo)spoznaje i mijene.

Salaj tim povodom govori za “Vijesti” i otkriva šta ga je poguralo kroz proces nastajanja filma, koji se odužio, ali i kakve su reakcije publike u Los Anđelesu nakon prikazivanja filma...

Film “Osmi povjerenik” koji će u Crnoj Gori biti prikazan sjutra veče u okviru Festivala filma o ljudskim pravima “Ubrzaj” 2018. ovogodišnji je hrvatski predstavnik za dodjelu prestižne nagrade u svijetu kinematografije - Oskar. Da li Vam taj izbor znači, kakav odnos gajite prema nagradama i imate li očekivanja za ovaj film vezan za Oskara ili uopšte njegovu budućnost?

Naravno da znači. Filmovi se rade da ih ljudi gledaju, a ovakve nominacije povećavaju šanse da ih vidi veća publika. Reakcije publike na prikazivanju u Los Anđelesu su bile predivne, u prosjeku, bolje nego u Hrvatskoj. Što se nagrada tiče, svaka je podstrek za dalje, ali reakcija publike je bilo ono što me je vodilo i guralo, na čelu sa mojim pokojnim ocem i pokojnim profesorom Peterlićem. Mozda zvuči čudno, ali zamišljeni osmijesi ili negodovanja dvoje mrtvih ljudi, gurali su me kroz ovaj projekt. Uz predivne saradnike, naravno žive.

Sa radom i pripremama, kako na scenariju tako i na filmu, počeli ste prije oko 8 godina? Šta Vam je zadalo najviše “muka” dok ste radili na ovom projektu, odnosno koliko je pažnje i truda zahtijevala adaptacija i dramska realizacija romana Renata Baretića?

Od sklapanja dogovora oko ustupanja prava s piscem romana Renatom Baretićem, do premijere filma na otoku Braču, gdje je i on prvi put vidio film, prošlo je, zapravo, punih deset godina. Dogovor je pao u Splitu, u jednoj slavnoj konobi, gdje je dobri gazda i Baretićev prijatelj dozvolio da odsjedimo i cijelu popodnevnu pauzu, sami sebi točimo pivo i stavljamo recke. Sastančili smo od dva popodne do dva ujutro i lijepo smo se upoznali. Sam dogovor oko adaptacije je trajao pola sata.

Adaptacija je bila veliki izazov, ali uživao sam u tom poslu. To je bilo finalizirano unutar manje od godine dana. Vrijeme su pojeli novci i producenti. Dovoljno je reći da je film snimljen tek sa trećim producentom po redu.

Trećić je izolovano ostrvce čiji stanovnici “nemaju potrebu za matičnom domovinom, političkom vlašću, crkvom” i, koliko sam shvatila, stanovnici Trećića su postigli neki nivo društvene harmonije (možda i utopije?) koji im remeti osmi povjerenik po redu zadužen da sprovede zakon, izbore, sistem... Da li je to neophodno na Trećiću ili se tako samo ugrožava sloboda, mir i uređenje koje su Trećićani prethodno postigli?

Trećić ima svoje mane i vrline, kao i njegovi stanovnici i život koji su sagradili.

Ključ do rješenja svog zadatka, povjerenik je pametno prepoznao u pristupu problemima Trećića, za koja nudi rješenja, bez da osakati mir, jednostavnost i harmoniju kojom ljudi na otoku žive. Ali da dođe do toga, prvo je morao doći do jednostavnosti, prihvatanja i humanosti u sebi.

Političar Siniša Mesjak nakon skandala biva ‘regrutovan’ na Trećić kako bi se spasao od javnosti, ali izvršio i zadatke koje mu je vlada povjerila. Da li je na neki način neugodno, smiješno ili pak previše realno dato ‘sklanjanje političara od javnosti’ koje imamo u filmu?

To je zadatak iz romana, koju sam objeručke prihvatio. Ali ponavljam, nebitno je kako i zbog čega je došao povjerenik, jer ubrzo to postaje potpuno nebitno, a mi pratimo putovanje unutar jednog čovjeka, od oholosti i arogancije, bolesne ambicije i sebičnosti, do prijateljstva, empatije i iskrene humanosti, koju mu je poklonio vjerni i privrženi Tonino samim svojim postojanjem.

Taj političar, prilagožavajući se Trećićanima, pronalazi mnogo šta oko sebe i u sebi. Da li bi političari danas, prema Vašem mišljenju, možda trebalo s vremena na vrijeme da se sklone od svojih dužnosti i preispitaju ih? Možda moć koju imaju postaje zavisnost, a sebičluk im se čini kao najviši stepen empatije i brige...

Ako izuzmemo maleni broj entuzijasta, koji stvarno žele promjenu na bolje za društvo, a ne za same sebe, uvjeren sam da se danas i ne ulazi u politiku ako niste obdareni pohlepom, amoralom, željom za moći, plivajući kroz more laži i prijetvornosti, sa sebi istovjetnim morskim psima.

Na Trećiću nema telefona, interneta, dometa za mobilni telefon... Da li bi takvo okruženje bilo, možda, bolje za sva današnja društva i ljude koji ne mogu izdržati ni da doručkuju bez telefona u rukama ili za one zaslijepljene medijskim (često “fejk”) vijestima koji koliko zbližavaju i informišu, toliko daju i kontraefekata?

Svaki razvoj tehnologije povlači za sobom i drugačije izbore u životu. Kako društva tako i pojedinca. Nauka bez humanosti, politika bez principijelnosti i bogatstvo bez empatije, opasne su i pogubne varijante današnjeg svijeta. Ali naravno da sve može biti i drugačije. Ponekad mislim da će ljudski rod, da bi došao do toga, morati proći duhovnu evoluciju ravnu onoj od nastanka čovjeka iz majmuna.

Političar, prostitutka, momak sa epilepsijom, žrtva bijelog roblja, svetioničar, potpuno novi jezik - trećićanski... Ko su ti ljudi danas i kakvu simboliku nosi taj potpuno drugačiji jezik u jednoj državi?

Nema simbolike u Trećićanskom jeziku. On je kao takav izmišljen, ali vrlo slično uistinu govore i ljudi u sredinama kakve su otok Susak ili Pelješac. To je jednostavno dio istorijskog nasljeđa, kao rezultat masovnog egzodusa otočana početkom prošlog stoljeća.

Da li biste kazali da je u glavnoj ulozi Vašeg filma političar koji biva upućen na ostrvo Trećić ili su to stanovnici Trećića, i zbog čega?

Ni jedno ni drugo. Povjerenik nosi priču, ali priča je o prijateljstvu, ljubavi i ljudskosti... kako je divno rekao nakon projekcije jedan stariji član američke akademije: „Your movie is a celebration of humanity.“ Glavnu ulogu jednostavno ima život.

Zbog čega ste izabrali ovakvu temu, odnosno ovaj roman? Da li ste kroz navedenu radnju prikazivali društvo i možda potrebu nametanja nekih političkih sistema i vlasti čak i u onim krajevima do kojih moć pojedinca ne seže uvijek?

Film se bavi politikom samo u uvodnom dijelu. Nebitan je koncept društvenog uređenja, političke opcije ili nacije iz koje dolazi povjerenik. Otok je oduvijek na neki način simbol cijelog svijeta, i može ponuditi viziju nekog drugačijeg od onog u kojem živimo.

Mesjak ne nameće političku opciju jer udara u zid. Tek kada je politiku prilagodio svijetu Trećićana sve se otvorilo.

A roman sam prepoznao nakon što povjerenik stupi nogom na Trećić, kao predivno putovanje u moje djetinjstvo. Moja je majka sa otoka Brača, iz malog sela Škrip, u brdu daleko od mora. Velik dio filma je tamo i sniman, svi interijeri, a kuća od Tonina, kuća je moje majke. 80 odsto statista u filmu dolazi iz tog sela i susjednih Nerezišća, to su ljudi s kojima sam odrastao, i film je za njih postao projekat cijelog sela. Ovo nije za njih Hrvatski film, nego Škripski, eventualno Brački..., ali samo eventualno.

”Osmi povjerenik” je žanrovski raznobojan film, smatrate li da tako više dolazi do izražaja sama radnja, ako nije sve klasična drama ili klasična komedija?

Pa ni život nije samo drama ili samo komedija. Voli ga se nazivati vječnom borbom ili vječnom igrom, zavisi koga pitate. Pesimiste ili optimiste. Citirao bih stihove nedavno preminulog barda Hrvatske muzike, Olivera Dragojevića; „ Šaka suza, vrića smija, ća je život vengo fantazija...“

Kazali ste u jednom intervjuu da ovaj film za Vas ima posebna značenja, kako što se tiče posvete, tako i sjećanja na djetinjstvo... Da li je tim teže raditi na nekom ostvarenju ili postajete motivisaniji?

Film, kao i svaka druga umjetnost ili kreativni rad, onoliko je moćan i prepoznatljiv, koliko vjere u to o čemu govori, autor nosi u sebi. Sve drugo se vrlo brzo prepozna kao politika i kalkulacija... a to je jednostavno lažno.

Da li postoji neka poruka/pouka/slika koju biste voljeli da gledaoci prepoznaju nakon gledanja filma?

To je uvijek nezahvalno pitanje, jer nema jednoznačnog odgovora. Ali, volio bih da gledaoci osjete ponos da su ljudi koji prepoznaju dobro, da je život kratak i nepredvidljiv, i da zato trebamo iskoristiti vrijeme koje imamo s ljudima koje volimo, dok su još uvijek tu, s nama.

Ispolitiziranost Hrvata mi je posebno iritantna

Da li je kinematografija u Hrvatskoj ‘dovoljno’ podržana, prepoznata kao bitna ili kakvu klimu nudi stvaraocima?

Osnivanje HAVC-a potpuno je izmijenilo krvnu sliku Hrvatske kinematografije. Prate se projekti od rada na scenariju, preko razvoja produkcije, do same produkcije. Uložilo se puno u obnovu filmskog fonda i digitalizaciju kino dvorana. Festivala ima čak i previše u Hrvatskoj. Problem je nedostatak sredstava, kao i u drugim segmentima kulture, i ispolitiziranost Hrvata. To mi je posebno iritantno. Nadam se da će se to konačno promijeniti.

Ubrzaj 2018. od 10. do 14. decembra: “Gledaj i pamti!”

Festival filma o ljudskim pravima Ubrzaj2018. biće održan od 10. do 14. decembra i to u Podgorici u KIC-u „Budo Tomović“ tokom svih festivalskih dana, ali i u Beranama 11. i 12. decembra u Centru za kulturu i gimnaziji „Panto Mališić“ i u Kotoru 13. i 14. decembra u kinu „Boka“.

Festival počinje sjutra u Podgorici, a prvi film na repertoaru je u 17.30 časova, u KIC-u, ostvarenje Miroslava Sikavice “Glasnije od oružja” iz Hrvatske. Nakon toga, zvanična ceremonija otvaranja počinje u 19.30 časova kada će se prisutnima obratiti ministar kulture Crne Gore Aleksandar Bogdanović, šef delegacije Evropske unije u Crnoj Gori Aivo Orav i izvršna direktorka CGO Daliborka Uljarević.

Dodjela godišnjih nagrada za afirmaciju ljudskih prava i građanski aktivizam u kategorijama organizacija civilnog društva i pojedinaca, kao i obraćanje dobitnika biće upriličeno prije prikazivanja filma Ivana Salaja u 20 časova.

“Festival filma o ljudskim pravima UBRZAJ, prvi i jedni takve vrste u Crnoj Gori, ima za cilj da posredstvom filma doprinese podizanju svijesti o važnosti ljudskih prava i njihove zaštite i unaprjeđenja, kao i vrjednosnog okvira koji podstiče harmonične odnose među različitima po bilo kojem osnovu. UBRZAJ 2018. donosi izvrsnu selekciju 15 crnogorskih premijera i to ‘filmova koji se ne boje, koji sprovode maštovitu vivisekciju društvenih nepravdi, ironiziraju moćne i sanjaju glasno’. Stoga je i moto ovogodišnjeg Festivala ‘Gledaj i pamti!’”, ističu organizatori iz CGO.

Više informacija o projekcijama i filmovima može se naći na sajtu Festivala: ubrzaj.me.

Ulaz na sve projekcije je besplatan.

( Jelena Kontić )