Lucija Ivšić (Punčke): Svoje najmračnije iznosim u pjesmama

Godinu za nama Punčke će pamtiti kao vrlo značajnu za njihovu karijeru. Jedan od rijetkih ženskih bendova sa ovih prostora objavio je uspješan drugi album "Ništa nije kako se čini" i svirao širom regiona, a i crnogorska publika imala je priliku da čuje indi rok tri djevojke iz Vinkovaca ljetos u Budvi na festivalu Novi val.

Modernim zvukom bliskim aktuelnim trendovima na američkoj indi rok sceni, Punčke iz dana u dan šire krug fanova na ex Yu prostoru, a u vrlo iskrenom i otvorenom razgovoru za "VIjesti" predvodnica benda Lucija Ivšić sumirala je prošlu i najavila planove za ovu godinu, ali i pričala o borbi sa depresijom, pritisku drugog albuma, statusu žena u rokenrolu...

-Kako bi ocjenili prošlu godinu, po čemu ćete je najviše pamtiti, što ju je obilježilo za vas?

Intenzivan rad i završetak rada na drugom albumu i puno životnih prekretnica. Dok je s jedne strane Ruby (bubnjarka) već duboko u poslovnim vodama i sada već vodi svoj dizajn studio godinu dana, Anja (basistkinja) i ja smo prošle godine iz studentskih klupa prešle u raznorazna zaposlenja i još se svašta nešto izdešavalo. Mislim da mogu reći za sve tri da nam je 2016. bila zanimljiva.

- Da li ćete nastaviti i ove godine promociju aktuelnog albuma, može li se očekivati neki spot i ako da, koju pjesmu bi ekranizovale i zbog čega? Koje pjesme su se inače izdvojile sa albuma kao favoriti fanova?

Nakon malo dužeg odmora i pauze ponovno krećemo s radom i nemamo pojma što nas čeka. Imale smo plan da izbacimo još koji spot za neku od pjesama s aktuelnog albuma, ali ništa nismo potvrdile. Više ćemo znati uskoro, ali nešto će se desiti uskoro sigurno! Favorit publike? "Oni su tu", ujedno i naš favorit na koncertima.

- Kako ste zadovoljne kako je prošao album "Ništa nije ako se čini"? Kakav je inače bio proces rada na albumu, da li ste imali neku ideju vodilju na kojoj ste bazirali materijal?

Mi nikad zapravo nismo zadovoljne, barem ne ja. Ali album je dobro prošao i krajem godine se našao na svim top listama najboljih albuma godine. Drago nam je zbog toga, ali istovremeno nam je drugi album donio nove probleme i nova previranja... Koja će vjerojatno biti rješena trećim albumom. (smijeh)

Drugi album nas je iscrpio uzduž i popreko i nakon što je izašao sam se ja osjećala kao tabula rasa. Svaki detalj iz svojih najmračnijih kutova sam izvukla i rekla naglas i istovremeno je djelovalo jako oslobađajuće, ali s druge strane je i boljelo jer u par navrata sam naišla na potpuno nerazumijevanje publike, a ja sam im se otvarala i govorila sve što me muči... To je upravo i na kraju ispala tema kojom se album bavi i koja je mene okupirala čitave dvije godine - otuđenje, preispitivanje, depresija...

Toliko puta sam se našla u situaciji da iskreno govorim o svojim problemima, a ljudi su me samo gledali kao objekat, kao animatora, kao nekoga ko priča gluposti...Ne tražim sažaljenje od nikoga, ali smatram da su ljudi danas prepovršni i lijeni da bi zagrebali ispod površine i saznali neke nove stvari. Istraživanje dovodi do pronalaženja mračnih stvari i nepoželjnih stvari sa kojima se svako od nas mora suočiti sam i na to nisu svi spremni. Ai licemjerno je onda biti kritičan prema drugima koji to rade i još uz to taj proces dijele s drugima.

- Da li ste prolazile kroz poznati "sindrom drugog albuma", da li ste bili pod pritiskom da ponovite uspjeh prvog?

Užasan pritisak sam imala. Prvih 6-8 mjeseci po izlasku prvog albuma ja doslovno nisam mogla da napišem ništa. To mi je bilo užasno razdoblje jer sam se prvi put našla u takvoj situaciji i sve te misli koje su se pojavile i narušavale kreativni proces su me frustrirale i uništavale i to malo samopouzdanja. S vremenom sam počela da pišem svaki dan pa makar napisala najveću glupost na svijetu. I tako je nastao "Ocean". I čim je izašao "Ocean", pjesme su počele iz mene samo da izlaze, sve ono što se nakupljalo mjesecima je sad napokon sazrilo. U svakom slučaju, drugi album je rezultat jednog od meni najtežih perioda u životu gdje sam imala velikih problema sa depresijom, OKP-om, samopouzdanjem i svaki dan je bio izazov. Zašto se to sve događalo ja stvarno ne znam, ali drago mi je da je, jer stojim iza svake riječi na albumu.

- Vaše pjesme su uglavnom i tekstualno i muzički vrlo jednostavne, u najboljem smislu rečeno - ne davite solažama i previše hermetičnim stihovima. Mislite li da je taj direkt u glavu pristup najbolji za muzičara i da li je ponekad zapravo najteže na jednostavan način poentirati?

Solaža nema prvenstveno jer ja ne znam baš da sviram gitaru. (smijeh) Zezam se naravno, ovaj dio da ne znam da sviram gitaru je istinit - ne smatram se vrsnom gitaristkinjom, ali takođe to ni ne želim da budem, ali to nije razlog zašto solaža nema. Jednostavno mi ne padaju na pamet i nemam potrebu za tim. Možda jednog dana i napravim neku solažu... Ko zna, ne zamaram se time. Ključ svega je biti iskren i spontan. Ne razmišljamo puno o pjesmama koje radimo, najbitnije nam je da se nama sviđa i da stojimo iza svakog njezinog dijela. Neko to ostvari sa solažama, neko bez.

- Kakvi su vam inače planovi za ovu godinu, da li ste možda počele da radite na novom albumu?

Ove sedmice krećemo! Nakon drugog albuma sam se jako iscrpila i dočekalo me brdo stvari na privatnoj bazi koje sam morala da riješim kako bih mogla da idem dalje. Sada sam se resetovala, napunila sa novim sranjima koja pod hitno moram izbaciti iz sebe, a nema boljeg načina za to nego napisati nove pjesme.

- Ove godine će biti i deset godina od vašeg prvog koncerta, planirate li na neki način da obilježite ovaj jubilej? Kako ste zadovoljne postignutim tokom prve decenije postojanja, jeste li postigle više ili manje od planiranog?

Bilo bi idealno kada bi treći album bio spreman do tad, ali to je poprilično velik zalogaj i nemoguća misija. Zadovoljićemo se sa novim materijalom i barem idejom o novom albumu. Naravno da to sve treba biti popraćeno koncertom i ogromnim partijem sa puno ljudi, prijatelja i hrane!

A jesmo li zadovoljne sa do sada postignutim? Jesmo i nismo. Postigle smo daleko više no što je bilo u startu planirano, ali takođe uvijek mislim da možemo bolje i da svakim danom se ljestvica samo sve više i više podiže...Ono najljepše što se dogodilo u ovih sad skoro deset godina jeste da smo se formirale kao osobe, upoznale svoje vrline i mane, proširile vidike, proputovale cijeli region i postale svjesne koliko vrijedimo i kako da budemo još bolje.

- Kako ste se okupile, da li vam je od starta bila namjera da budete ženski bend ili je tako ispalo igrom slučaja? Kako vam danas sa ove vremenske distance izgledaju vaši prvi koraci?

Igrom slučaja su Punčke ženski bend, nikad nije bilo planova za to. A kad se sad osvrnem na prve korake uvijek se nasmijem jer ne mogu da vjerujem dokle smo stigle. (smijeh)

- Kakav je po vama status žena u rokenrolu na regionalnoj sceni i ovom veoma patrijarhalnom prostoru, koje su povoljnosti, a koje negativne strane? Da li ste primjetile da se iko prema vama ponaša drugačije jer ste žene?

Napokon smo u posljednjih godinu-dvije došle na svoje po tom pitanju i postalo je normalno, što je trebalo biti oduvijek, vidjeti ženu na bini sa gitarom ili bilo kojim drugim instrumentom. U počecima smo znale da se susrećemo sa budalama čiji su intelekt i ponašanje na nivou neandertalaca, ali srećom je takvih sve manje, a i mi smo odrasle i znamo što da kažemo takvim kretenima.

- Bile ste nominovane i za MTV nagradu, koliko vam takva priznanja znače i pomažu u karijeru?

To nam je bilo izuzetno drago jer puno znači podrška na regionalnom nivou, pogotovo kada je dobiješ od ljudi koji to misle isključivo zbog muzike koju stvaraš, a ne zato što se privatno znate ili je neko nešto sredio i povukao veze. Takva priznanja su nam samo jedan mali segment koji nas motiviše na daljnji rad jer mnoštvo je faktora koji utiču na razvoj karijere i ja i dalje mislim da si najvažniji faktor ti sam koji to stvaraš.

- Nedavno ste nastupale u Crnoj Gori, kakvi su utisci i možemo li vas očekivati ponovo ovdje uskoro, možda u nekoj klupskoj varijanti?

Crna Gora je bila divna - to je ujedno i najjužnije mjesto gdje smo bile i uživale smo u svakom trenu. Iskreno se nadamo da smo tek sebi vrata otvorile i da nas čeka još puno koncerata kod vas.

( Stefan Strugar )