Nagrađeni projekti Kolašinaca čekaju primjenu: Turistima zanimljivije, a mještanima bolje

Napori kolašinskog Centra za kulturu i KUD „Mijat Mašković“ da pomognu gradu i turistički valorizuju zapostavljene lokalitete i zaboravljene legende, vezane za njih, nagrađena je nedavno na konkursu „Sva čuda Crne Gore“.

Tri nagrade sa tog konkursa pripale su Kolašincima i to za projekte valorizaciju kanjona Mrtvice i Morače, ali i za ideju „Igra prsten kao dodatak zimskoj sezoni“.

U Centru za kulturu kažu da je od velike važnosti valorizacija kanjona Mrtvice. Do sada, tvrdi direktor te ustanove Branislav Jeknić, nije bilo nikakve ekonomske koristi za lokalno stanovništvo od tih „čudesa prirode“, jer su turističke agencije sav prihod uzimale za sebe. Nije naplaćivana nikakva turistička ili izletnička taksa, dok vodiči, kaže on, uglavnom, dovoljno ne poznaju područje, legende i kulturno-istorijske okolonosti.

„Početak turističke rute koju predlažemo za valorizaciju bio bi na mostu Pjenavac koji je poznat i u narodu ostao u sjećanju po tragediji tokom izgradnje u kojo je nastradalo 26 radnika. Dalje, u Gojačevini, prema predanju, doselio se Gojak, rodonačelnik svih Rovčana, a danas se svake godine tu tradicionalno okupljaju Rovčani. Naspram nje u vertikalnoj stijeni se nalazi pećina u kojoj je u početku živio Gojak. Vjerovanje u zajedničkog pretka odlika je svih crnogorskih plemena, a skoro da nema nijednog Rovčanina koji ne zna predanje o Gojaku“, kaže Jeknić.

Danilov most na Mrtvici je sagrađen 1858. i kulturno-istorijski je spomenik od 1957. Podigao ga je knjaz Danilo I Petrović za dušu svoje majke Krstinje. Nalazi se na oko killometar udaljenosti od mosta Pjenavac. Posle njega slijedi stari drveni most koji povezuje sela Mrtvo Duboko i Međuriječje.

„U Mrtvom Dubokom se nalazi crkva Uspenja Bogorodice. Pretpostavlja se da je u doba bana Ivaniša 1737. prenešena iz Međuriječja. Obnovljena je, po drugi put, za vrijeme jeromonaha Josifa Bulatovića, koji je od 1826-1876. boravio u ovoj crkvi. On je i podigao konak zvani „čardak“ pored crkve. Treći put je obnovljena 1897. po nalogu Mitrofana Bana, a od sredstava koje je Josif ostavio za obnovu crkve„, podsjećaju u Centru za kulturu.

Nedaleko od crkve nalazi se pećina Vranštica, na nadmorskoj visini od 580 metara. Njena dužina je oko 756 metara. Oni koji su boravili u toj pećini tvrde da je bogata ukrasima raznih boja, veličina i oblika. Posebna atrakcija tog dijela je i bistro jezerce. Pećina je izuzetno pristupačna i bila bi dostupna i turistima koji nemaju planinarsku i speleološku vještinu.

„U nastavku se dolazi do kanjona Mrtvice koji je dug devet kilometara, a najzanimljivija u njemu je Kapija želja u kojoj, po legendi, vila sa Maganika ispunjava želje. Kapiju čine dvije stijene spojene pri vrhu, obrasle mahovinom i drvećem. Da bi se želja ispunila potrebno je na ovom mjestu u punoj tišini kroz kapiju baciti kamen u rijeku. Želja, kaže predanje, mora biti čista i ne smije biti na štetu drugoga jer će se u suprotnom vratiti nesrećom onome ko je poželio“, prepričava Jeknić legendu koja dugo živi u kolašinskom kraju.

Posebnu atrakciju, naglašava on, predstavljaju bukovi (vrelo) zvani Bijeli nerini. Zidovi kanjona Mrtvice su visoki i do 1000 metara, a najzanimljiviji dio kanjona predstavlja usjek koji je probila vojska kako bi kanjon bio prohodan čitavom dužinom. On se u narodu naziva Danilov put po Danilu Jaukoviću, generalu koji ga je probio.

Crkva Svetog Ilije u Veljem Dubokom, koja je obnovljena je 1904. godine, takođe bi, smatraju autori ideje valorizacije Mrtvice, bila zanimljiva turistima. Pored nje se nalazi Most ljubavi sa interesantnom skulpturom, koja je svojevrsna aluzija na nekadašnje ljubavne sastanke koji su se na tom mjestu dešavali. Iznad mosta se nalazi izvor rijeke Mrtvice.

„Visoravan Trebiješ, posjetioce tokom maja, juna i jula dočekuje raznovrsnim planinskim cvijećem i vjerovatno najveća kolonija divljih narcisa u Crnoj Gori. Ledničko Kapetanovo jezero nalazi se na 1768 metara nadmorske visine. Po postanku je ledničko, dužina mu je 480, širina 333, a maksimalna dubina 37 metara. Ta ruta bi se završavala na Manitom jezeru, na 1773 metra nadmorske visine, koje se naziva još i Brnjičko - po okolnom kraju Brnjiku. Najveća dubina tog jezera je 13 metara“, objašnjavaju dobitnici nagrade konkursa „Sva čuda Crne Gore“.

Sve što su Ministarstvu turizma predložili, smatraju u Centru za kulturu i KUD-u, moglo bi i te kako obogatiti kolašinsku turističku ponudu. Nadaju se da će te ideje imati i primjenu, te da će koristiti, prije svih, mještanima opustošenih sela.

„Navikli smo u ovom kraju na ljepotu koja nas okružuje i nijesmo često svjesni da bi to bio doživljaj za turiste. Očekujemo da se ubrzo javi neko sa dovoljno sluha za isplativost naših projekata, pa da, recimo, već od narednog ljeta, rutom koju smo predložili krenu grupe turista“, zaključuje Jeknić.

Priča o Brničkom jezeru je puna mitskih, ali i istorijskih ličnosti

Za Brničko jezero vezana je legenda, puna mitskih, ali i istorijskih ličnosti. Prema toj legendi, predak rovačkih Lješnjana, knez Bogdan Vojinić sa Čeva doselio se u Lješansku nahiju gdje su mu Turci na slavi napravili nasilje, a on im se osvetio. Nakon što je pobjegao od Turaka, knez Bogdan se naselio u Rovca – dajuću selu ime Ljevišta, posvom nekadašnjem zavičaju u Lješanskoj nahiji. U strahu od turske osvete često je slao sina Vojina na najviši obližnji vrh Vojinovac da čuva stražu. Vojin bi tu svirao na svirali i, kako legenda kaže, toliko lijepo je svirao da je opčinio vilu koja je živjela u pećini u blizini.

„Međutim, svirku je čula i neka neman koja je živjela u Brnjičkom jezeru iznad Trebiješa, pa je iskočila iz jezera i ubila Vojina udarcem repom. Kada je vila vidjela da je Vojin poginuo zaplakala je, a od suza koje su joj tekle napravi se bistra voda koja se od tada naziva Vilina voda. Jezero iz koga je iskočila manita neman nazva se Manito jezero, dok je mjesto gdje je Vojin poginuo dobilo ime Vojinovac“, priča Jeknić.

“Igra prstena” čeka na zasluženu valorizaciju

Ideja da se i igra „prstena“ ponudi turistima, čeka realizaciju. Vjekovima stara, narodna igra najjednostavnije se može opisati kao takmičenje u tome ko će uspješnije sakriti, odnosno, brže pronaći zlatnu burmu ispod jedne od deset vunenih čarapa, poređanih na podu. No, ta igra, kažu oni koji je čuvaju od zaborava, je prije svega psihološko nadmudrivanje, koje prate duhovita zapažanja, čiji je cilj da protivnike dekoncetrišu i osujete. To je, tvrde, pokazivanje vještine ruku i odmjeravanje pronicljivosti.

Pored nagrađenih, Kolašinci su konkurisali i sa projektima "Ljevišta, selo legendi i junaka", "Igre, pjesme i legende kolašinskog kraja u funkciji razvoja turističke ponude" "Zmaj preleće s mora na Dunavu" (valorizacija Zmajske jame na Talima), "Zašto se povijaju bebe-legenda o zmijama", "Legenda o ubistvu na svadbi". Svaki od tih projekta, smatraju, značajno bi obogatio turističku ponudu grada.

( Dragana Šćepanović )