Martinović o zatvorskom životu: Postao sam sužanj vlastitog filma

Nakon 15 mjeseci provedenih u pritvoru, novinar Jovo Martinović pušten je 4. januara da se brani sa slobode. Martinović je optužen da je dio međunarodne grupe koja je švercovala drogu, za šta prvooptuženi u tom predmetu Duško Martinović. On je uhapšen u oktobru 2015. godine i od tada negira krivicu. Martinović je sa glavnim akterima grupe sa kojom ga tužilaštvo povezuje snimio dokumentarni film i na sudu je tvrdio da nije bio posrednik u kriminalnim radnjama, već istraživač o međunarodnom kriminalu, što je potvrdio i prvooptuženi Duško Martinović. Hapšenje i držanje Jova Martinovića u pritvoru osudile su mnoge domaće i strane novinarske organizacije. Martinović za “Vijesti” opisuje zatvorske dane.

Stalno sam slušao frazu kako je i "zatvor za ljude" i da tamo ima ljudi, koji su ljudi, iako su oni u jednom trenutku pogriješili, pa su zbog toga i tamo, ili je, kod nas nerijetko, neko pogriješio u vezi njih pa ih sudba dovede tamo.

Elem, imao sam čast i privilegiju, zahvaljujući tužilaštvu, i to ne bilo kojem, već specijalnom, da svu moju znatiželju i interesovanje zadovoljim iz prve ruke sa suprotne strane gvozdenih vrata. Nekada sam tamo odlazio službeno, radi snimanja dokumentarnih filmova o osobama koje su se zadesile unutra, ali sada sam postao tema i sužanj vlastitog životnog dokumentarca i bezbrojnih novinskih napisa.

Tužiteljka kaže da sam postao član kriminalne organizacije tako što sam na telefon okrivljenog Pink Pantera, "koristeći znanja iz novinarske profesije instalirao odgovarajuću aplikaciju koju ne može slušati crnogorska policija" kako bi se dotični neometano bavio narkobiznisom. Veoma zanimljiva optužba, i to ne bilo kojeg tužioca, već specijalnog, jer tako nešto samo može napisati "specijalni" tužilac.

Ali, da li je zatvor onakav kakvog ga zamišljamo iz filmova i serija ili je opet i to vrsta nekog prihvatljivog svijeta gdje nekima čak i prija biti tamo? Ljubazno i korektno osoblje mi u jesen 2015. odmah stavlja do znanja da dobijam sobu sa "pedigreom", tu je bio naš poznati glumac, jedan gradonačelnik iz naše malene zemlje, jedan hakerski nadaleko poznat stručnjak, neki ino i domaći biznismeni itd. Unutra je atmosfera i više nego vesela. Peče se jabukovača, jer idu slave i Nova godina, sprema se obilata hrana, muzika, televizor, plejeri za filmove, klima, kuhinja, ventilatori, i gle čuda, privatna sobna biblioteka!

Momci su više nego ljubazni i dobri. Neki su došli da se malo odmore nakon malo grubljih svađa sa suprugama, rodbinom ili komšijama. Neki su tu da se očiste od raznih zavisti i poroka, drugi su eksperimentisali sa virmanima i euro novčanicama, a ima i onih kojima nije ništa jasno čime su zaslužili da od države dobiju prinudni odmor.

Šetnje su način za rekreaciju i svjež vazduh, ali i mjesto da se upoznaju ljudi iz raznih soba i ćelija, razmjenjuju novosti, iskustva, ali i sklapaju mnogi poslovi i unutra i vani. Cigarete su glavna moneta unutra i njima se plaća sve i svja. Takođe, vrlo brzo postaje jasno da ima mjesta u zatvoru gdje je atmosfera daleko od idile, koja me zatekla u L2 i koja će me pratiti svih 14 mjeseci i 13 dana sužanjstva.

Noću se mogu čuti vriske i lupnjave u Kambodži, spratu iznad nas, i intervencije nesretnih čuvara koji dosta puta izvuku deblji kraj razdvajajući zaraćene. Dok ste u pritvoru imate dvije glavne opcije kako ćete provesti vrijeme unutra, osim ako niste u "radnom odnosu", tj. ne bavite se trgovinom svega i svačega ili niste uposleni kod bogatih i slavnih pritvorenika kao osoblje za održavanje.

Jedna je hibernacija - uz obilatu pomoć tableta, psihijatrijski prepisanih, i nemalo je takvih koji prespavaju zimski san. Druga je učinkovito ubijanje vremena raznim aktivnostima kao što su trening, čitanje beletristike, televizija i filmovi (ne bilo koji, naravno) i ono što je najvažnije, čitanje zakona i studiranje optužnica - čime se inače malo ko bavi, bilo da se sve prepusti sudbini ili advokatima ili "vezama", koje završavaju stvari sa tužiocima.

Ubrzo postaje jasno da mimo svega treba se dodati još jedna stvar - pisanje, tj.besplatna pravna pomoć kad se već ima vremena, jer kao što rekoh, ima i onih, i to ne mali broj, kojima nije jasno zašto su tu gdje jesu, a nemaju ni veze ni monetarna sredstva koja im goniči traže da bi izgladili greške ili postupili po zakonu.

Ima i onih kojima je stavljeno na teret puno više nego što jesu krivi, jer se tako dolazi do "boljih rezultata" i simpatičnih statistika kojima se kasnije treba podičiti pred strancima. I nije samo da pritvorenicima treba pomoć. Tu su i službenici, jer im treba priznati povrede na radu, prekovremeni sati, dežurstva i sve ono na čemu se nastoji uštediti.

Kako vrijeme prolazi, a i osobe se mijenjaju sa kojima se dijeli soba i šetnje ili koje se sreću po hodnicima, sve je uočljivije da, što je veće krivično djelo i monetarna moć počinioca, da će prije izaći ili kao oslobođen ili sa minimalnom kaznom. Što je sitniji prestup i siromašniji počinilac, to gore po njega... Ili je to možda fatamorgana našeg podneblja.

Provodeći vrijeme uz Orvelovu 'Zivotinjsku farmu', Balzakovu 'Ljudsku komediju', Haleda Hoseinija i druge, ne mogu se a ne odati dojmu da se sve to iznova odvija pred našim očima.

Dolaze ljudi za najnevjerovatnije stvari. Naši hapse čovjeka sa Interpolove potjernice jer je oštetio mobilnog operatera susjedne zemlje, ne plativši račun koji ne prelazi ni četvrtinu prosječne plate. Ne može na slobodu niti da plati, već mora čekati ekstradiciju i suđenje tri mjeseca. Drugi je tu jer se nije pojavio na parnici oko alimentacije (poziv nije ni dobio) i mora čekati suđenje koje se, naravno stalno odlaže. Nakon toga, upoznajemo prvo jednog, pa drugog invalida, navodno članove opasnih organizacija koje prijete globalnom i regionalnom miru, iako im je stanje bukvalno takvo da samo mogu prijetiti zdravstvenom osiguranju. Dolazi i dosta ljudi kojima uopšte nije mjesto u zatvoru već na psihijatriji i koji imaju uredne papire za druženje sa ljudima u bijelom.

Silazak u sobu za advokatske posjete je posebna radost i žamor. Tamo se može svašta i čuti i vidjeti. Zna se koji je za kakve stvari dobar i sa kojim je tužiteljima "na vezi" i kolike su tarife... Ne samo advokatske.

Ljudi dolaze i odlaze (za puno teže i opasnije stvari), mijenjaju se godišnja doba, ali moja "odgovarajuća aplikacija na mobitelu" i navodno posredovanje za marihuanu će me tek nedavno kvalifikovati da se branim iz vana (ne sa slobode jer sloboda je prije svega stanje duha). Od drugih čujem, od onih koji imaju velikog iskustva na robiji a i od advokata, da dokazivanje nevinosti ide puno teže nego da sam nešto stvarno uradio.

Sem toga, mene goni ne bilo kakav tužilac, već specijalni...

( Jovo Martinović )