Realpolitika umjesto pravne države

Šef srpske vlade Aleksandar Vučić sebe vrlo rado predstavlja kao poklonika Evropske unije i njenih vrijednosti. Njemačku kancelarku on periodično hvali bukvalno ljubavnim izjavama, u kojima u nebo uzdiže njeno humanističko-demokratsko držanje. Ovaj negdašnji ministar propagande diktatora Miloševića nastupa i kao apostol pomirenja u regionu Zapadnog Balkana.

Ali, Vučić zna i drugačije: on demonstrativno slavi svoj prijateljski odnos sa ruskim predsjednikom. Nedavno je u Moskvi sa Vladimirom Putinom sklopio dil oko ratnih aviona, redovno organizuje srpsko-ruske vojne manevre, po mogućstvu u blizini granica omznute komšijske Hrvatske.

Njegove česte markatno-egomanske izjave adresirane opozicionim političarima, svima koji drugačije razmišljaju i nezavisnim medijima, pune su latentnih ali zato ozbljnih prijetnji. U njegovim očima je, naravno, antisrbska propaganda kad se masakr u Srebrnici ocijeni kao genocid.

Vučić, koji postjugoslovenskom Srbijom vlada onom količinom moći, kojom je prije njega samo Slobodan Milošević gospodario, paradni je primjer jednog autoritarno-populističko-nacionalističkog državnog vođe u regionu, koji se - u ovim novim evropskim i svjetsko-političkim prilikama - sve više udaljava od demokratije i pravne države.

Nominalno su Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Crna Gora i Srbija kandidati za članstvo u EU. Dvije od ovih zemalja - Crna Gora i Srbija - odavno već vode konkretne pregovore o članstvu, čije je težište implementacija temljenih vrijednosti EU: demokratija i pravna država.

U stvarnosti su u svim državama regiona, bez ijednog izuzetka, na vlasti autoritarni političari i korumpirane klike, a ni u jednoj nema pravne države.

„Više ne uzimaju EU za ozbiljno“

Ovaj razvoj eksperti i evropski političari zaduženi za spoljnu politiku posmatraju sa sve većom skepsom i zabrinutošću, osobito glede krize izbjeglica, te krize Evrope, a sve u kontekstu jačanja borbe oko geopolitičko-interesnih sfera uticaja.

„Godina 2016. je bila kulminaciona za Zapadni Balkan“, kaže bosansko-austrijski politikolog Vedran Džihić. „Proces demokratizacije u regionu u cjelosti je doveden u pitanje. Tamošnje političke elite EU više ne doživljavaju ozbiljno i igraju duple igrice sa Briselom. Za Zapadni Balkan više ne postoji linerani, normativni put u EU, u međuvremenu je sve ponovo otvoreno a moguće je puno scenarija.“ Slično situaciju vidi i hrvatsko-nemački SPD političar zadužen za spoljnu politiku Josip Juratović. I on upozorava na posljedice: „Ne integrisati region Zapadnog Balkana u Evropu može biti veoma opasno, kako je to pokazao raspad Jugoslavije. Stoga nije dovoljno svako malo održati po koji sastanak na vrhu, dekorisan deklaracijama o namjerama.“

Od zaštitnika i pokrovitelja do realpolitike

Evropska unija je deklarisani zaštitnik i pokrovitelj na Zapadnom Balkanu. Dvjema zemljama - Bosnom i Hercegovinom te Kosovom - se upravlja preko međunarodnih misija pod vođstvom EU, a obje ove države su jako zavisne od finansijske pomoći EU.

Njemačka se izrazito diplomatski angažuje u regionu: 2013/14 je bila ključna u definisanju tzv. Berlinskog procesa, kojim je trebalo da bude stvorena bolja integraciona EU-perspektiva za Zapadni Balkan. Prošle godine je Njemačka preuzela vodeću ulogu u posredovanju u makedonskoj državnoj krizi, pošto su prethodno EU-diplomate bez uspjeha pokušavale da razriješe problematiku.

Ali, u klimi opšteg zamora EU od proširenja, Unija se u međuvremenu ponaša u skladu sa nezvaničnim sloganom „Realpolitika umjesto pravne države“. Evropskoj uniji su potrebna većina jakih muškaraca regiona kao politički partneri i garanti stabilnosti.

Šef srpske vlade Vučić i predsjednik Kosova Hašim Tači treba da pospješe proces normalizacije odnosa između svojih zemalja. Taj proces se najčešće dešava daleko od očiju javnosti obiju zemalja. Što se tiče Tačija, njegovo učešće u ratnim zločinima je i dalje nerazjašnjeno.

Poželjan je i bivši šef makedonske vlade Nikola Gruevski, optužen zbog zloupotrebe službenog položaja i korupcije. On je EU potreban zbog menadžmenta izbjegličke krize, u kojem je za Makedoniju predviđena uloga predziđa Evrope prema Grčkoj.

Paradni primjer za ovu politiku je slučaj Crne Gore - jedne „stabilokratije“, kako je crnogorski istoričar Srđa Pavlović opisuje. U maloj državi na obali Jadrana već četvrt vijeka vlada bivši komunista Milo Đukanović. On je svoju državu poprilično držao van postjugoslovenskih smutnji, a njome vlada - skupa sa sopstvenom familijom i klikom prijatelja - kao da mu je od djeda ostala. Iako Crna Gora ne ispunjava skoro ni jedan kriterijum iz kataloga temljenih vrijednosti EU, iz Brisela uvijek i iznova dobija samo pohvale za integracione napore. Sem toga, ova će zemlja, sva je prilika, već ove godine postati član NATO-a. Jer, Đukanović pouzdano vodi brigu o miru i stabilnosti, a čak se suprostavlja u regionu tako popularnom ulizivanju Putinu i turskom predsjedniku Redžepu Tadžipu Erdoganu.

Buket cvijeća na dunavskom mostu

Beogradski politikolog Jelena Milić ovakvu politiku EU i Zapada označava kao „opasni trend“. Na taj način nikad neće doći do substancijalne demokratizacije regiona a ni do stvarnog izmirenja nekadašnjih ratnih protivnika. Za nju je prosto sprdnja kad se, zbog medijski korisnih simobiličnih gestova, na primjer, Vučić i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović samo zbog EU sretnu - kao prošlog ljeta - na jednom mostu na Dunavu, pri čemu Vučić njoj na sred mosta poklanja buket cvijeća. Jelana Milić to zove: pomirenje preko prozora.

Posve drugačije, odnosno sa osjećajem za stare balkanske tradicije, stvari reguliše turski predsjednik Erdogan, kad se bori za svoje sfere uticaja. Kad se njegova kćer udavala, Erdogan je iskoristio šansu za neupadljivo, ali veoma plodotvorno, njegovanje veza: počasni gosti na svadbi su bili premijer Albanije i jedan član tročlanog bosansko-hercegovačkog državnog rukovodstva.

ZAKLJUČAK: Države Zapadnog Balkana i EU su dugo vremena držale kurs približavanja. Crna Gora i Srbija već duže vode konkretne pristupne pregovore. Za EU su dugo vremena bile važne realizacija demokratskih i pravno-državnih vrijednosti. Ali u međuvremenu, autoritarni fireri u regionu ne doživljavaju Brisel ozbiljno i flertuju sa Rusijom i Turskom. A EU odavno više ne insistira na svojim principima - potrebni su joj politički partneri koji su garanti stabilnosti. Eksperti to vide kao opasan trend.

(Spiegel)

Prevod: Mirko Vuletić