Špijun bez imena iz doba hladnog rata

Johana van Harlem je 1977. konačno pronašla sina Ervina, kojeg je napustila kao bebu 33 godine ranije. Odmah je pošla u London da ga vidi. Ono što je uslijedilo je nevjerovatna priča o obmani i slomljenom srcu.

Bilo je hladno subotnje jutro aprila 1988. kada je kombi pun detektiva stigao ispred zgrade Ervina van Harlema na sjeveru Londona. Ovaj trgovac umjetninama (44) je živio sam u uspavanom Friern Barnetu.

Zgrada ovog Holanđanina se našla u centru istrage koju je vodila britanska obavještajna agencija MI5. Sumnjali su da se Van Harlem, kojeg su komšije opisivale kao „čudaka“, uopšte ne bavi biznisom sa umjetninama nego je zlokobni strani agent.

Van Harlem je bio nadvijen nad radio prijemnikom u kuhinji. Kao i svakog jutra, radio je bio podešen na misterioznu „stanicu brojeva“. Čuo se ženski glas kako izgovara brojeve na češkom, praćen zvukom Morzeovog pisma.

Detektivi iz antiterorističke jedinice londonske Metropolitan policije, upali su u njegov stan u 09:15. Van Harlem je pokušao da spusti antenu na radiju. Čulo se krčanje. Kada je otvorio fioku i zgrabio kuhinjski nož, jedan policajac ga je savladao i viknuo: „Dosta! Gotovo je!“

Detektivi su među štafelajima i slikama našli sićušne šifarnike sakrivene u sapunu, čudne hemikalije i časopise o automobilima za koje se kasnije ispostavilo da sadrže poruke napisane nevidljivim mastilom. Istražitelji su sumnjali da Van Harlem nije zapravo iz Holandije nego da špijunira za Sovjetski Savez.

Van Harlem je u policijskoj stanici tvrdio da je nevin. Nakon deset dana, stvari su postale čudne: u posjetu je došla žena koja je tvrdila da je majka uhapšenog. Johana van Harlem je bila Holanđanka stara šezdesetak godina. Tvrdila je da njen sin nije špijun , nego pošteni Holanđanin - dijete koje je napustila 1944. godine i našla prije 11 godina. Zbunjeni detektivi su joj dopustili da posjeti osumjičenog.

„Reci mi, čujem sve te čudne priče. Ti nisi špijun , zar ne?“ rekla je.

Ervin je Johanu zasipao poklonima, a u suštini se umarao od odnosa sa lažnom majkom koju je smatrao nacistom

„Postoji izreka da gdje ima dima, ima i vatre“, odgovorio joj je Van Harlem. „Ali, ovoga puta to nije tačno. Previše dima, a nema vatre. Nisam uradio apsolutno ništa što bi nanijelo štetu Engleskoj.“

Džoana je odahnula. „Ali čemu onda sve ovo?“ pitala je.

„Ne pitaj mene. Pitaj njih“.

A onda je primijetio crvenu tačkicu na njenoj podlaktici. Analiza krvi je pokazala, skoro sigurno, da nisu u srodstvu. Johana van Harlem je briznula u plač jer joj se svijet srušio.

Šestog februara 1989, na londonskom Old Bejli sudu, tužilac Roj Almot je rekao poroti da je optuženi ukrao identitet njenog sina.

„Ako je znao sve vrijeme, okrutno je to što joj je uradio“, izjavio je.

Suđenje je pratila velika medijska pažnja. Egzotične ljepotice su istupale sa pričom o ljubavnim aferama sa špijunom. Ali, najranjenija žrtva je stajala na mjestu za svjedoke, tragična Holanđanka, Johana van Harlem.

Četvrtog marta 1989, Ervin van Harlem je osuđen na 10 godina zatvora za špijunažu. „On je vjerovatno prva osoba kojoj je suđeno na sudu Old Bejli pod pseudonimom“, rekao je novinarima jedan visoki oficir Skotland Jarda. „Špijun bez imena“, kako su ga zvali novinari, odnio je tajne sa sobom u ćeliju.

Nakon mjeseci pregovora, sastao sam se sa Ervinom jednog proljećnog dana u Pragu, 2016. Iako je u proteklih 23 godine živio kao slobodan čovjek, špijuni su poznati po tome da ne pričaju. Van Harlem, sa kojim me je upoznao češki novinar crne hronike Jaroslav Kmenta, došao je u restoran u elegantnom plavom sakou. Nakon što mi je pažljivo provjerio identitet, počeo je svoju priču, na engleskom sa akcentom.

Počela je 23. avgusta 1944, kada je rođen Vaclav Jelinek u Modraniju, seocetu blizu Praga. Otac mu je tamo držao malu pekaru dok komunisti nisu preuzeli vlast. Mladi Jelinek je pošao u vojsku a, kako se Hladni rat intenzivirao, napredovao je do položaja u čehoslovačkom ministarstvu spoljnih poslova. Sanjao je o vojničkoj odvažnosti i uzbuđenju. Međutim, dobio je iscrpljujuće smjene i teške poslove.

Jednog dana, nadređeni ga je uhvatio kako uči njemačke riječi umjesto da čuva kontrolni punkt na snijegu. Sproveli su ga u kancelariju, gdje je očekivao kaznene mjere. Umjesto toga, upoznali su ga sa dva člana čehoslovačke tajne državne policije Statni bezpečnost (StB), špijunske agencija koja je bila direktno odgovorna Sovjetima.

Agenti StB su proučili njegov dosije i saznali da je Jelinek prkosan, ženskaroš, veoma inteligentan, sklon nasilju, patriota i voli da rizikuje. Drugim riječima, savršen za špijuna. Nakon detaljne obuke, odlučili su da je spreman da počne tajnu misiju u inostranstvu, da špijunira Zapad.

StB je pročešljala svoja dokumenta o nestalim osobama i Jelineku dodijelila lažni identitet - holandskog dječaka ostavljenog u sirotištu u Pragu krajem Drugog svjetskog rata. To dijete je bilo rođeno samo dan prije Jelineka.

„Tvoje novo ime“, rekli su mu, „je Ervin van Harlem.“

Prijavio se za holandski pasoš i stigao u London vozom u junu 1975. Za mladića iz Praga, to je bio strani grad koji vrvi od saobraćaja, mode i opasnosti. Zaposlio se u restoranu hotela Hilton na Park Lejnu, Mejfer, u nadi da će špijunirati kraljevsku porodicu niz ulicu u Bakingemskoj palati.

Noću je preko radija razmjenjivao šifrovane poruke sa domovinom. Jedna od njegovih prvih ideja je bila da pokuša da podmetne prisluškivače u kraljičin namještaj, ali su on i njegovi šefovi shvatili da je to tehnički neizvodljivo.

Karijera špijuna je išla glatko do kraja 1977, kada je dobio uznemirijuću poruku iz Praga: „MAJKA POKUŠAVA DA TE NAĐE U ČEHOSLOVAČKOJ UZ POMOĆ CRVENOG KRSTA. AKO TE CRVENI KRST NAĐE, TREBALO BI UGOVORITI SASTANAK.“

Čitao je poruku iznova. U oktobru te godine, Van Harlem je dobio pismo od Johane van Harlem. Holandska ambasada joj je dala njegovu adresu, napisala je. Jedva je čekala da ga vidi. Kao što mu je naređeno, špijun je učtivo odgovorio u novembru, priloživši nekoliko fotografija. Pismo je počeo sa „Draga majko“. Kada je poslao srdačni poziv da posjeti London, odmah je krenula.

Johana se rano probudila 1. januara 1978, u jednom hotelu u zapadnom dijelu Londona. Imala je tremu. Planirala je da stigne ranije i provjeri Ervinovu adresu. Međutim, preko ulice je vidjela poznatog mladića.

„Jeste li vi gospođa Van Harlem?“ rekao je špijun .

„Da“, odgovorila je.

„Zdravo majko, ovo je tvoj sin“.

Zagrlili su se na ulici. Johana se odmakla da ga pogleda. Suze su joj tekle niz lice.

„Otac ti nije imao tako tamnu kosu“, rekla je Johana, proučavajući ga. Potom je primijetila da je niži od oca.

Nedugo nakon emotivnog „ponovnog susreta“, Johana je pozvala Ervina da upozna porodicu Van Harlem u Holandiji. Kada je špijun stigao u njen bungalov početkom 1978, redom se rukovao sa članovima porodice. Proučavali su ga kao primjerak u zoološkom vrtu. Jedna nećaka je prišla Van Harlemu i odmjerila ga od glave do pete.

„Ima fine noge na Van Harleme“, rekla je okupljenima.

To što je imao majku Holanđanku, Jevrejku, Van Harlemu je u Londonu služilo kao još jače pokriće. Njegov glavni zadatak je bio da prikuplja informacije o Jevrejima koji su držani u Sovjetskom Savezu uprkos zahtjevima da emigriraju, i koji su postali politički pioni u mirovnim pregovorima tokom Hladnog rata. Takođe je prikupljao informacije o podvodnim sonarnim senzorima, koji su upozoravali NATO na kretanje sovjetskih podmornica.

Van Harlem je za izvanredne obavještajne podvige dobio medalju SSSR-a na jednoj privatnoj zabavi održanoj u njegovu čast u Pragu.

„Puno se selio“, ispričala je kasnije Johana za jednu holandsku radio-stanicu. „Iz tog malog stana u kojem sam bila, u veće, luksuznije...Nisam imala pojma zašto se toliko seli. Išlo mu je sve bolje, po njegovoj odjeći, obući i stanovima se moglo vidjeti da je na pravom putu“.

Ervin je obasipao Johanu poklonima, uključujući Vedžvud vazu, zlatni prsten sa safirom i zlatnik. Međutim, u suštini se umarao od ovog odnosa sa „lažnom“ majkom. Ona je u njegovoj glavi bila nacista i saradnik stranih vojnika. Prisjetio se puta u Holandiju da Johanu upozna sa djevojkom - pretvarajući se da je sve u redu.

U jednom holandskom restoranu se puštala narodna muzika i gosti su plesali. Johana se zanijela, rekao je. Jedan muškarac ju je oblijetao na podijumu i špijun ju je odjednom vidio kao djevojku koja pleše sa nacističkim vojnicima.

Kiptio je od bijesa. „Opet je u tome. Nikad se neće promijeniti. Ima 60 godina!“ Jedan od muškaraca je Johanu privio uz sebe i namignuo svom prijatelju. Van Harlem samo što nije eksplodirao.

Nakon nekog vremena u Londonu, Van Harlemov telefon je zazvonio. Bilo je tri satra ujutro.

„Dragi sine, morala sam da te čujem“, rekla je Johana. Van Harlem je pretpostavio da je pila. „Prodaću kuću i preseliti se u London. Živjećemo zajedno“, rekla mu je.

„Potpuno mi je jasno zašto si uznemirena, mama“, rekao joj je. „Naravno da bi bilo divno da živimo zajedno, posebno nakon što nas je sudbina spriječila da tako bude u prošlosti. Mama, znaš šta? Hajdemo sada u krevet i da o svemu razmislimo preko noći. Nazvaću te sjutra“.

Zalupio je slušalicu, ali nije mogao da zaspi. Sve više je brinuo zbog njenog ponašanja. Prosto nije mogao da priušti da mu predstavlja opterećenje. Od toga mu je život zavisio. Međutim, nije imao puno izbora - bio se zaglavljen sa njom.

Prilikom njene sljedeće posjete, majka i sin su se vozili kroz Golders Grin u sjevernom dijelu Londona kada je Van Harlem zaboravio da propusti jedno vozilo. Drugi vozač je naglo zakočio da bi izbjegao sudar.

„Izvini, druže!“ rekao je Ervin ljubazno, mahnuvši.

Johana je ljutito rekla „Zašto se izvinjavaš. Tako si popustljiv, tako mek! Tipični Sloven!“

Van Harlem je bio šokiran. „Pa imao je pravo prvenstva“.

„Pravo prvenstva! Pravo prvenstva!“ ponavljala je.

Stežući volan, špijun je kiptio. „Platićeš mi za ovo sa kamatom“, mislio je. Ali nikad nije dobio šansu za to.

Jednog popodneva u jesen 1986, Van Harlem je primijetio dva vozila kako idu za njim i izvode manevre koje je prepoznao iz špijunske obuke. Shvatio je da prate njega.

Bio je napustio posao u Hiltonu, nakon što je napredovao od konobara do pomoćnika menadžera za prodaju. Predstavljao se kao slobodni umjetnik i trgovac umjetninama, i plaćao gotovinom skromni stan u Friern Barnetu.

To bi trebalo da bude posljednje mjesto gdje bi neko tražio stranog špijuna, ali je uskoro postalo leglo obmane. Pojavio se tehničar koji je došao da „popravi“ njegov telefon, novi poštar i posvećeni čistači prozora koji nisu dolazili nedjeljno, nego dnevno.

Van Harlem je primijetio da se nešto čudno dešava.

Ubrzo nakon toga, u aprilu 1998, taj misteriozni kombi se parkirao ispred Van Harlemovog stana.

Johana van Harlem je za hapšenje čula na radiju BBC. Istražitelji su došli u njen stan i tražili da svjedoči na suđenju protiv špijuna.

„Kada smo se konačno našli oči u oči, osjetila sam se povrijeđeno. Nisam vidjela nikakav znak kajanja, nije ni trepnuo, nikakve topline, ništa“, rekla je o suđenju. Jedan dio nje je bio u stanju poricanja, i dalje tragajući za naklonošću sina. „Pokazao mi je hladnoću i gledao me kao da je to kraj“, ispričala je.

Van Harlem je poslat u zatvor Parkhrst na ostrvu Vajt. Nakon pet godina, kraja Hladnog rata i štrajka glađu, oslobođen je i deportovan u ono što je do tada postala Češka Republika.

Pitao sam ga da li je ikad imao ikakvo saosjećanje sa Johanom.

„Nisam imao nikakvog sažaljenja“, rekao je.

„Bila je prilično dominantna i morao sam da je trpim. Ponekad mi ju je bilo dosta“, dodao je, opisujući mnoge stvarne odnose majka-sin.

Tokom pet godina koje je proveo u ćeliji, ispričao je, jedna stvar u vezi sa njegovim slučajem mu je ostala misterija. Izjava koju je Johana dala o tome kako ga je našla. „Rekla mi je, a da je nisam ni pitao, da je sama, po svojoj volji, počela čitavu akciju, pokušavajući da me pronađe“.

Da li je bila koincidencija što su se njeni majčinski instinkti probudili samo nekoliko mjeseci nakon što je podnio zahtjev za holandski pasoš? Ko ju je još mogao inspirisati da traži sina, i zašto? Možda nikada nećemo saznati jer je Johana van Harlem umrla 2004. Međutim, špijun ima svoju teoriju.

„Mislili smo da su je navodili MI5 ili holandska bezbjednosna služba“, rekao je.

Da li je moguće da je i Johana bila špijun ? Iako djeluje malo vjerovatno, u tom svijetu skrivanja i obmane, sve je moguće.

Johanu je silovao poljski vojnik nacista

Prilikom prvog susreta, Johana je Ervinu u jednom dahu pričala svoju životnu priču.

Odrasla je u Hagu, i bila je 18-godišnja djevica kada je u vozu upoznala njegovog oca, u novembru 1943. Gregor Kulig je bio nacista. Bio je 23-godišnji plavooki, zgodni Poljak. Na jednoj zabavi četiri nedjelje kasnije, silovao ju je.

Kada je njen otac saznao da je trudna, eksplodirao je. „Ti si grešnica!“ rekao joj je. Naredio je da dijete odvedu u neki daleki grad i daju na usvajanje.

Tužna i očajna, Johana je na jesen 1944. pošla vozom u Čehoslovačku. Pošto je pokušala da tamo preživi kako samohrana majka, pošla je u sirotište u praškoj oblasti Holešovice. Jecajući, poljubila je malog Ervina i sama se vratila u Holandiju.

Njen otac - Jevrej koji se pridružio nacističkom pokretu da bi zaštitio porodicu, uništio je dokumenta o usvajanju i zabranio joj da ikad govori o svom sinu.

Godinama su stizala pisma iz sirotišta sa molbom Johani da preuzme dijete. Ostala su bez odgovora. Sada je Johana našla sina. Kada su popili šampanjac, uzeo ju je za ruku.

„Moraš da vjeruješ. Ja sam tvoj sin“, rekao joj je.

Prevela: A. Šofranac

( Džef Mejš (BBC) )