Perović: Država je nemoćna da se izbori sa otpadom

Državni plan upravljanja otpadom je konfuzan dokument koji ne nudi konkretna rješenja i, sva je prilika, da će, kao i Zakon o upravljanju otpadom morati da se mijenja. To je "Vijestima" kazao direktor NVO "Ozon" Aleksandar Perović. Ta NVO je tokom kampanje "Svaka limenka se računa" do sada prikupila više od 1,5 tona limenki, a Perović je i jedan od autora regionalnog Izvještaja o količinama i morfološkom sastavu otpada za 16 opština, među kojima su i Pljevlja, Berane, Podgorica i Kotor.

"Državni plan je tako loše urađen da prolongira unedogled rješavanje problema. On je, u stvari, donijet da osim predloženih rješenja za osnivanje regionalnih centara za upravljanje otpadom, otvori još jednu mogućnost, a to je izgradnja spalionice otpada. Ta spalionica je nešto što bi, po autorima Plana, otvorilo nova radna mjesta i predstavljalo bi neku vrstu industrijske proizvodnje. Upravo je suprotno, ona nije ekonomski isplativa i predstavlja jako loše rješenje", kazao je Perović.

On je naveo da je Planom predviđeno da opštine donesu svoje lokalne planove upravljanja otpadom, ali su otvorene i opcije formiranja tri ili pet regionalnih centara za upravljanje otpadom ili jednog centralnog.

"Donijet je plan koji ne daje rješenje iza koga bi stala država, već su samo date alternative. Državni plan ima akcioni plan po kome lokalne uprave do 31. decembra 2016. treba da donesu planove upravljanje otpada. Kako će ih donijeti kad ne znaju hoće li biti spalionica, tri ili pet regionalnih centara? U stvari, opštine će uraditi planovi za nastavljanje odlaganja otpada na već postojećim neuređenim gradskim smetlištima koji po Zakonu o upravljanju otpadom imaju mogućnost da funkcionišu do godinu dana", kazao je Perović.

On je podsjetio da nakon godinu dana, ako nastave da koriste postojeću deponiju, opštine imaju opciju da plaćaju za svaku odloženu tonu po 10 eura.

"Samo je opština Berane zatvorila raniju deponiju na Vasovim vodama i otvorila u Rujištima i koristila je godinu dana. Prošla je godina, a da nijesu trajno riješili trajno riješili problem odlaganja otpada i sada država može retroaktivno da naplati po svakoj toni 10 eura, dok ne riješe trajno problem. Pojedine opštine bi tako mogle da odu u bankrot", kazao je Perović.

Plan je, po njemu, i u koliziji sam sa sobom, posebno u dijelu koji se tiče predloga za otvaranje regionalnih centara.

"Otvoren je reciklažni centar na Žabljaku u koji je uloženo 2,5 miliona eura, od čega je milion donacija, a 1,5 milion se zadužila država, a da tamo nema nikakve potrebe za reciklažom. Nema ljudi, prije svega, jer Žabljak ima samo 2.000 stanovnika. Otvorili su ogromni reviklažni centar na mjestu koje je zimi nedostupno i nema logike da neko iz Nikšića, Pljevalja ili Bijelog Polja vozi otpad u reciklažni centar na Žabljaku. Na drugoj strani postoje neuređena smetlišta koja se koriste po 12 ili 15 godina i čija će sanacija koštati i po 20 miliona eura, kao što je, na primjer, deponija Mislov do koja je već 13 godina privremenao odlagalište za Nikšić", kazao je Perović.

Osim toga, kako je naveo, država svaki dan pravi troškove zato što upravlja otpadom kako ne treba.

"Prema našem Izvještaju 48 odsto otpada je zeleni, osam odsto je papir, a 1,8 odsto je aluminjiumski otpad (limenke i drugo). Na posljednjem okruglom stolu na tu temu, stručnjak iz podgoričkih Deponija je kazao da su oni za godinu dana prikupili šest tona otpada, a samo u našoj kampanji "Svaka limenka se računa" je samo na plažama prikupljeno tonu i po limenki. A radi se o najvećoj deponija za Podgoricu, Cetinje i Danilovgrad, koja vrši otkup limenki iz svh gradova jer jedino oni imaju para da vrše otkup. Samo jedna familija sa Konika zarađuje od skupljanja kartona 3.800 eura mjesečno. Najveći problem je što se iz kontejnera pokupi sve što vrijedi prije nego što dođe čistač. Problem je što ti sakupljači ponovo dođu na deponiju i opet prodaju ono što su uzeli iz kontejnera. Dakle, uzimaju ono što je državna svojina, a onda to prodaju državi. Radi se dupla šteta i ta porodica koja je zaradila 3.800 eura, u stvari je državi uzela 7.600 eura. Taj sistem ne može da bude ekonomski održiv. Možemo pričati da postoje konktejneri za selektivno prikupljanje otpada i reciklažna dvorišta, ali ne i o ekonomski održivom sistemu jer su dopustili da sve što vrijedi ode, a to niko ne sankcioniše", kazao je Perović.

On je ukazao i da je najavljeno da će Zakon o upravljanju otpadom koji je promijenjen ove godine, naredne godine opet biti mijenjan.

"Posljednje izmjene i dopune samo su odobrile mogućnost da se građevunski otpad tretira kao komunalni, odnosno da postoje deponije za privremeno skladištenje građevinskog otpada, što znači da opet nema rješenja. Sve je privremeno i ništa nije riješeno. Pritom, nema rješnja gdje će sa životinjskim otpadom, gdje će opasni otpad, a posebnim zakonom bi trebalo utvrditi i industrijski otpad", kazao je Perović.

"Ozon" je radio četiri sezonska mjerenja na deponijama u četiri opštine i pokazalo se da je medicinski otpad nađen u svim deponijama. To u našim uslovima i nije nelogično, jer svako iz kuća čim mu istekne neki lijek ili patronažne službe bacaju infuziju jer ne znaju šta će sa tim. Ali paradoks je da je medicinski otpad navodno riješen Strategijom upravljanja medicinskim otpadom koji je radilo Ministarstvo zdravlja. To nema logike, jer se ne može prebacivati u dvorište Ministarstva zdravlja otpad koji je u resoru Ministarstva održivog razvoja, jer strategija upravljanja otpadom mora da prepozna sve vrste otpada i ne može da se bavi samo komunalnim otpadom, ako se zna da se na deponijama miješa i životinjski, medicinski i farmaceutski otpad, otpadna ulja ili opasni elektronski otpad. Po logici stvari sve je to opasni otpad, jer kada se pomiješa sa komunalnim sav otpad postaje opasan", smatra Perović.

Svi pričaju o komunalnom otpadu, a o industrijskom niko. Industrijski otpad je prisutan u svom gradovima i on je najveći problem, jer je industrijsko zagađenje mnogo štetnije.

Toščelik sada u Nikšiću pravi proslavu 60 godina nikšićkog čelika, pravi koncert, daje ogromne pare, a Željezara radi bez ekološke saglasnosti, industrijski otpad iz Željezare se ne zna gdje ide, pohranjuje se u krugu fabrike neleglno u nekim praznim halama gdje je napuštena proizvodnja i pritom postoje dvije deponije industrijskog otpada koje su u vlasništvu Miodraga Dake Davidovića. Kako je to završilo u njegovom vlasništvu niko ne zna. U Nikšiću imaju dvije kade u neposrednoj blizini izvora Liverovića rijeke i Gračanice,

Zakon nije prepoznao nijednu deponiju industrijskog otpada, a niko nije htio da pristane da na njegovoj teritoriji bude takva vrsta deponije i jednostavno se od toga odustalo. Željazara i KAP rade i oni sada pohranjuju otpad u krugu svojih fabrika. To bi trebalo da bude kažnjivo samo po sebi, plus što dovode svoje zaposlene u rizik po zdravlje.

Na tvrdnje Perovića “Vijestima” nije odgovoreno iz Ministarstva održivog razvoja i turizma.

Na staklo i pepeo se ne obraća pažnja

Veliki problem je, kako je naveo Perović, i sa staklenim otpadom. “Nju nema više niko da reciklira, od kako je Fabrika stakla u Paraćinu otišla u stečaj. Na Ćemovskom su Plantaže bacile ogromnu količinu stakla. Sva staklena ambalaža se uvozi u Crnu Goru, a niko za to ne odgovara, iako je po Zakonu prepoznata odgovornost i proizvođača i uvoznika”.

On je naveo i da je u domaćinstvima u Pljevljima udio pepela od 25 odsto.

“Crna Gore nema metodologiju po kojoj se mjere podaci o morfologiji, sastavu otpada. Monstat i Agencija za zaštitu životne sredine su uspostavili neku vrstu saradnje i Monstatovi podaci su jedini validni. Međutim, ta metodologija nije uredna i treba u novom zakonu odrediti na koji način će se mjeriti generisane količine i sastav”.

Spalionica je ekonomski potpuno neisplativ projekat

Perović smatra da će veliki problem biti što će Crnoj Gori biti servirana zastarjela tehnologija koje se oslobađaju u Evropi, u slučaju izgradnje spalionice.

“Mi nemamo dovoljne količine otpada i to ne može biti ekonomski isplativ projekat. To će samo da posluži nekom ko je već uvezao nešto, poput filtera za Željezaru za prečišćavanje otpada. To su prevaziđeni modeli i oni će se truditi da ih budzašto prodaju, neko će se ugraditi i biće napravljen objekat koji će biti gubitaš. Da bi mogli da pričamo o spalionici moramo da imamo analizu generisanih količina i sastava. Ako ne znaš sa čim barataš, onda to nema smisla. To je za bogate sredine, gdje ljudi generišu velike količine otpada i gdje taj otpad može da se iskoristi”.

( Dejan Peruničić )