Recept za katastrofu

Izbor Donalda Trampa za predsjednika SAD nije samo rezultat narastajuće populističke reakcije protiv globalizacije. Moguće je da on predstavlja kraj Pax Americane - međunarodnog poretka slobodne razmjene i kolektivne bezbjednosti koji su uspostavili SAD i saveznici nakon Drugog svjetskog rata.

Zahvaljujući svjetskom poretku na čelu sa SAD, omogućeno je 70 godina procvata. Taj se poredak oslanja na tržišno orijentisane režime - trgovinska liberalizacija, povećanje pokretljivosti kapitala, realizacija neophodnih mjera socijalne zaštite. On je obezbijeđen američkim garancijama bezbjednosti u Evropi, na Bliskom istoku i u Aziji uz pomoć NATO-a i drugih saveza.

Ipak, Tramp će vjerovatno sprovoditi populističku, antiglobalističku, protekcionističku politiku koja će ometati spoljnu trgovinu i ograničiti kretanje radne snage i kapitala. On je doveo u pitanje i američke garancije bezbjednosti koje su na snazi rekavši da će natjerati saveznike SAD da više plaćaju za svoju odbranu. Ako Tramp ozbiljno stoji iza svog slogana “Amerika prije svega”, onda će njegova administracija usmjeriti američku geopolitičku strategiju prema izolacionizmu i jednostranim odlukama, braneći isključivo nacionalne interese otadžbine.

Sjedinjene Države su 1920-ih i 1930-ih sprovodile istu takvu politiku, što je pomoglo da se posije sjeme Drugog svjetskog rata. Ta je politika započela uvođenjem Smut-Houlijevog zakona o carinskim tarifama koja je obuhvatila hiljade uvoznih proizvoda i isprovocirala uzvratne trgovinske i valutne ratove koji su dodatno otežali Veliku depresiju. Osim toga, američki izolacionizam, zasnovan na lažnom ubjeđenju da SAD pouzdano štite dva okeana, dozvolili su nacističkoj Njemačkoj i imperijalističkom Japanu da pokrenu agresivni rat i dovedu u opasnost čitav svijet. Nakon Perl Harbora u decembru 1941, SAD su, najzad, bile prinuđene da izvuku glavu iz pijeska.

I danas okretanje SAD ka izolacionizmu i odbrani isključivo američkih nacionalnih interesa može posle nekog vremena dovesti do globalnog konflikta. Čak i ako se ne uzmu u obzir perspektive američkog odlaska iz Evrope, EU i eurozona se već, kako izgleda, dezintegrišu, naročito nakon Bregzita i propasti italijanskog referenduma u decembru. Osim toga, u 2017. antievropske, lijeve i desne, populističke partije mogu doći na vlast u Francuskoj i Italiji, a možda i u drugim zemljama Evrope.

Bez aktivnog učešća SAD u evropskim poslovima, agresivno revanšistička Rusija izbiće u prvi plan. Rusija je već izazvala SAD u Ukrajini, Siriji, Pribaltiku i na Balkanu. Ona će iskoristiti persperktivu raspada EU učvršćujući svoj uticaj u bivšim zemljama sovjetskog bloka i podržavajući proruske pokrete u evropskim zemljama. Ako Evropa bude postepeno gubila svoj američki bezbjednosni kišobran, onda će najveću korist od toga imati predsjednik Rusije, Putin.

Trampovi predlozi prijete pogoršanjem situacije na Bliskom istoku. On je izjavio da će Ameriku učiniti energetski nezavisnom, što podrazumijeva odbacivanje američkih interesa u tom regionu i prebacivanje oslonca na sopstvenu proizvodnju ekološki štetnih fosilnih goriva. On se ne odriče ni svojih tvrdnji da je islam - a ne radikalni islam militanata - opasan. To mišljenje, koje dijeli i Majkl Flin kojeg je Tramp imenovao za savjetnika za nacionalnu bezbjednost, ide na ruku propagandi islamskih militanata o sudaru civilizacija.

Za to vrijeme, pristup “Amerika prije svega” koji je Tramp izabrao može iskomplikovati tok sunitsko-šiitskih ratova koji se odavno vode između Saudijske Arabije i Irana. Ako SAD odbiju da garantuju bezbjednost svojih sunitskih saveznika, onda će sve sile u regionu, uključujući Iran, Saudijsku Arabiju, Tursku i Egipat, odlučiti da sebe štite pomoću nuklearnog oružja, što za posljedicu može imati još krvaviji konflikt.

U Aziji je ekonomsko i vojno liderstvo SAD obezbijedilo decenije stabilnosti; ipak brzorastuća Kina sada baca izazov novonastalom statusu kvo. Strateško “okretanje” predsjednika SAD BAraka Obame ka Aziji oslanjalo se, u najvažnijem, na projekat stvaranja Transpacifičkog partnerstva (TPP) 12 zemalja, ali Tramp je obećao da će ga ukinuti prvog dana svog predsjednikovanja. U međuvremenu, Kina brzo učvršćuje svoje ekonomske veze u Aziji, regionu Pacifika i Latinskoj Americi uz pomoć programa “Jedan pojas, jedan put”, Azijske banke za infrastrukturne investicije, Nove razvojne banke (ranije banka BRIKS-a), a takođe i sopstvenih projekata regionalnih zona slobodne trgovine koji pariraju TPP-u.

Ako SAd napuste svoje azijske saveznike, kao što su Filipini, Južna Koreja, Tajvan, onda te zemlje neći imati drugog izbora do da padnu ničice pred Kinom. Drugi saveznici SAD, kao što su Japan i Indija, moraće da se pozabave militarizacijom i otvoreno istupe protiv Kine. U rezultatu, odlazak Amerike iz regiona može vremenom dovesti do početka oružanog konflikta.

Kao i 1930-ih godina, kada su protekcionističke, izolacionističke mjere SAD postale kočnica svjetskog ekonomskog rasta i trgovine, otvorivši put ekspanzivnim, revizionističkim silama da zapodjenu svjetski rat, danas isti politički signali mogu otvoriti put novim silama da bace rukavicu u lice međunarodnom poretku koji vodi SAD i razruši ga. Izolacionistička Trampova administracija može da gleda široke okeane na istoku i zapadu i misli da sile sa rastućim apetitima (Rusija, Kina, Iran) ne predstavljaju direktnu prijetnju njihovoj domovini.

Ali, stvar je u tome što su SAD, kao i prije, globalna ekonomska i finansijska sila u svijetu koji je duboko međusobno povezan. Bez kontrole i uzdržavanja te zemlje će vremenom početi da ugrožavaju ključne američke interese u sferi ekonomije i bezbjednosti, kako unutar zemlje tako i van nje, naročito ako uspiju da uvećaju svoj nuklearni i sajber potencijal. Lekcija iz istorije je savršeno jasna: protekcionizam, izolacionizam i politika “Amerije prije svega” su recept za ekonomsku i vojnu katastrofu.

Autor je profesor na NYU’s Stern School of Business Copyright: Project Syndicate, 2017.

( Nouriel Roubini )