Momir Bulatović 40 godina učio Kolašince likovnom i etici
Počeo je da radi kao nastavnik, odnosno stručni učitelj, 1951. godine u Višoj realnoj gimanziji u Baranama
Više od četiri decenije u jednom kabinetu kolašinske OŠ „Risto Manojlović“, pored likovnog vaspitanja, đaci su od nastavnika Momira Bulatovića učili i etiku.
Važno mu je, kaže, bilo da generacije nauči moralnim normama, odnosu prema drugima i sebi, podjednako kao i istoriji umjetnosti, crtanju, slikanju… Već skoro skoro 23 godine je u penziji, ali i danas s puno detalja priča o svojoj bogatoj karijeri pedagoga i slikara. Preko 60 njegovih učenika „zarazio“ je umjetnošću, a među njima su i renomirani umjetnici - vajari Miodrag Šćepanović i Tanja Topuzovska, slikar Goran Ćetković, karikaturista Darko Drljević...
“Važno mi je bilo da u učionicu unesem i etiku, da se ne vežem usko za struku. Trudio sam se da ih učim pravilima časnog života, da se ne obrukaju, da ne griješe prema drugima i prema sebi. Nadam se da mi to nije bio zaludan posao, kao i da generacije onih kojima sam predavao znaju bar da prepoznaju šta je umjetnost, a šta je kič”.
Počeo je da radi kao nastavnik, odnosno stručni učitelj, 1951. godine u Višoj realnoj gimanziji u Baranama. Prethodno je završio godinu srednje Umjetničke škole na Cetinju, a potom još tri u Herceg Novom. Predavači na Cetinju su mu bili slikari Petra Lubarda i Milo Milunović.
Mladić iz Rovaca kaže da je sanjao o upisu akademije u Beograda, za šta je imao i dobre preporuke profesora, ali su ga u tome spriječile okolnosti.
“Tadašnji ministar prosvjete Milo Jovićević insistirao je da porazgovaramo o mom zaposlenju. Ja mu pokažem preporuke i kažem svoje namjere da nastavim školovanje, međutim, on je to prekratio rečenicom - 'ništa od toga'.
Ministar mi reče da jedva čekaju kadar kao što sam ja i praktično naredi da počenem da radim u Višoj realnoj gimnaziji u Ivangradu, jer tamo nije bilo nastavnika crtanja, kako se tada zvalo likovno vaspitanje“.
Bulatovića bivši učenici, iako sada već vremešni ljudi, i dalje oslovljavaju - „nastavniče“ ili „razredni“. Tek mnogo kasnije, tokom 60-ih godina prošlog vijeka, završio je vanredno Pedagošku akademiju u Nikšiću. U Ivangrad je, kaže, stigao razočaran i ogorčen, ali se ispostavilo da mu je godina službovanja u tamošnjoj gimnaziji, možda, i najljepša u karijeri. Sve kolege su bile starije, ali je naišao na razumijevanje i podršku, prije svih direktora Đura Mrvaljevića. Stekao je i prijatelje među intelektualcima, bio aktivan u KUD „Dušan Bošković“.
Nakon završetka školske godine, otišao je da služi vojni rok, a njegova namjera da službovanje nastavi u istom gradu, ponovo je osujećena odlukama drugih. Pozvan je na razgovor u Komitet i dobio naredbu da počne da radi u Kolašinu, jer su u tom gradu ostali bez nastavnika. U kolašinskoj osnovnoj školi i gimanziji proveo je 41 godinu, sve do pezionisanja 1994.
Čuveni kolašinski nastavnik likovnog kaže da prosvjetni radnik treba da bude “kompletna ličnost sa širokim obrazovanjem”.
Potrebno je, ističe, u svakom djetetu posmatrati ličnost i prema tome graditi pristup u ophođenju i podučavanju. Od prve do posljednje generacije kojima je predavao, kaže, mogla se uočiti značajna transformacija i nastavnog kadra i programa, a najviše učenika.
“Ranije generacije bile su usresređenije, ažurnije, tačno su znali šta im je cilj, ali i mnogo talentovanije. S manje nastavnih pomagala, postizali su više jer su bili okrenuti knjizi. Ražalosti me kad neko od današnje omladina ne zna za djela svjetskih književnih klasika, na primjer, ne poznaje Andrićev i Selimovićev opus, boli me što su se 'odbili' od knjige, što ne razumiju umjetnost. Brojne reforme školstva, prema mojem mišljenju, umjesto klasičnog, donijele su kvazimoderni školski sistem, od kojeg nećemo imati mnogo koristi. Ipak, dopada mi se što se sada više pažnje poklanja izučavanju jezika”.
Kaže da je ponosan na mnogo svojih učenika, znači mu i što ga oni afirmisani likovni stvaraoci rado pominju kao nastavnika koji ih je uveo u svijet umjetnosti.
Njegovi đaci osvajali su nagrade, čak i na svjetskim takmičenjima.
Međutim, mnogo žali što su neke izuzetno talentovane roditelji spriječili da upušu umjetničke škole.
“Siromaštvo ili nerazumijevanje su osujetili mnogo darovite djece da se školuju i postanu poznati i priznati. Borio sam se protiv toga koliko sam mogao, ali u mnogim situacijama nijesam uspio. Ja sam, pak, imao sreće. Moj otac
Petar Radošev iz Rovaca bio je seoski majstor, iako bez mnogo škole, čitao je puno, pa tako naišao i na informaciju da na Cetinju postoji škola za djecu koja znaju da crtaju. Poslao me u tu školu, iako su ga seljani grdili i zamjerali mu”.
U početku ga socrealizam nije obišao, kasnije slikao pejzaže
Bulatović je dobitnik nagrade “Oktoih”. Tu nagradu u OŠ “Risto Manojlović” dobilo je još troje njegovih kolega - Anka Ivezić, Milka Hadžić i Veljko Šuković, ali i ustanova. Nagrađen je i prizanjem grada Kolašina i Srebrnom plaketom likovnih pedagoga Crne Gore… Daleke 1958. godine imao je i prvu samostalnu izložbu u rodnom gradu. Kako kaže, do sada je naslikao preko 100 slika. U početku, sjeća se Bulatović, nije ga mimoišao socrealizam, ali kasnije radije je slikao pjezaže, a naročito ga je fascinirao manstir Morača sa okolinom. Autor je mnogih amblema udruženja, sportskih klubova, ali i NP “Biogradska gora”.
“Nijesam nažalost uredno vodio evidenciju o broju svojih slika, niti znam gdje su sve one sada. Mogao sam i više slikati, ali mislim da me je mnogo unazadilo to što nikad nijesam uspijevao da ostvarim ono zacrtano, već su me životne okolnosti preticale. Imao sam mnogo obaveza i oko svojih roditelja”.
Scenograf i šminker rado bio, partijske sastanke nije volio
Tokom prvih decenija rada u kolašinskoj školi, Bulatović je mnogo radio i za KUD “Mijat Mašković” u okviru kojeg je, pored folklora, postojalo i amatersko pozorište, hor, tamburaški orkestar…
Kaže da je bio scenograf, kostimograf, šminker…
U vrijeme siromaštva neophodno je bilo mnogo dovitljivosti, kreativnosti i umjetničkog dara da se naprave kostimi i scenografija koji će izmamiti aplauze. Nastavnik likovnog kaže da je u tome uspijevao.
“Bio sam angažovan u mnogim vanškolskim aktivnostima. Neke su mi izuzetno prijale, a na neke se moralo. Najteže su mi padali partijski sastanci i to sam mnogo mrzio. Smetalo mi je što je na njima dominantno bilo kritizerstvo, koje ja narušavalo međuljudske odnose, ali i podsticalo špijune. Sa mojim senziblitetom to nikako nije išlo i mučio sam se na tim skupovima, ali nijesam ih mogao izbjegavati koliko sam imao potrebu”.
( Dragana Šćepanović )