Milenko Ratković - rodonačelnik književnosti za djecu u Crnoj Gori

Nedavno je objavio je 86. autorsko djelo “Anegdote o piscima“, o brojnim susretima sa književnim velikanima SFRJ.

Njegovo ime je najplemenitiji sinonim termina zavičajni pisac, a kompletan opus je literarni spomenik rodnom Starom Baru, preko kojeg se djeca od Vardara pa do Triglava pola vijeka kroz lektiru i čitanke upoznaju sa podrumijskim krajem.

Milenko Ratković (85), rodonačelnik crnogorske književnosti za djecu, skoro 70 godina objavljuje knjige sa omladinskom tematikom, iz zavičajne istorije i publicistike. Priče su mu zastupljene u 18 čitanki zemalja bivše SFRJ, ispred svih antologijska „Pisak lokomotive“, a prije više decenija ušao je u Jugoslovensko jezgro za jezik i književnost iz kojeg su bila birana djela za obaveznu školsku lektiru. Otuda i anegdota iz jedne barske osnovne škole - u pismenom zadatku na temu „Ličnost koja je obilježila moj zavičaj“, svi učenici jednog odjeljenja pisali su upravo o njemu!

“Moj literarni uzor bio je Arkadij Gajdar, po uzoru na njegova djela je i nastala moja prva knjiga 'Dioba Šunjove družine' 1951. godine, koja slovi za prvijenac crnogorske dječje književnosti. Naravno, to je i Branko Ćopić, od kojeg sam naučio da kada pričaš djeci, uvijek moraš biti šaljiv, da poruka brže stigne do malog čitaoca. Kada sam počinjao da pišem, ne samo u Crnoj Gori, već ni u Jugoslaviji skoro da nije bilo pisaca za djecu, sem Ćopića, Desanke Maksimović...”, priča za „Vijesti“ ugledni Baranin u svom porodičnom domu u Rapu.

Nakon završene osnovne škole i niže gimnazije u Starom Baru, ekonomsku školu učio je u Titogradu i Beogradu, a u Sarajevu Školu za nastavnike ekonomskog smjera.

Ratković je jedini dobitnik „Oktoiha“ koji nije prosvjetni radnik, baš zato što su sve njegove aktivnosti bile u sferi vaspitanja i obrazovanja

Umjesto da karijeru započne u prosvjeti, počeo je da se bavi novinarstvom - bio je prvi urednik „Titovog pionira“, kasnije i urednik dječjih emisija Radija Crne Gore, potom i pisac.

Jedini je dobitnik „Oktoiha“ koji nije prosvjetni radnik, baš zato što su sve njegove aktivnosti bile u sferi vaspitanja i obrazovanja.

Pored ostalog, autor je dvije gramatike i 16 čitanki.

Rap, Brbot, Ronkula, Podgrad, Stari Bar, Čeluga, Pristan... - svaki od ovih toponima upečatljivo je oslikao kroz živopisne i prepoznatljive likove barskog miljea “iz onih vremena“. Za djetinjstvo koje je proveo baš na tim lokalitetima, kaže da mu je bilo najbogatiji period života, a kasnije, kad se prihvatio pera, to blago koje mu je zavičaj podario znalački i vješto pretočio je u svoje čuvene priče i romane za djecu o dječjim avanturama u starobarskim uskim ulicama, maslinjacima, baštama i ruševinama Starog grada.

“Moja najveća inspiracija bilo je moje dinamično djetinjstvo, te višeslojna i veoma bogata istorija barskog kraja. Cijeli svoj književni život posvetio sam njihovom opisivanju i prenošenju drugima. Pa čak i sada, u ambijentu u kojem sam odrastao, lako iz zaborava iskrsne neki detalj, prisjetim se gotovo zaboravljenih doživljaja koje samo treba zapisati - i eto priče”.

A priča sa njegovim potpisom je na pretek, više od 500, zbog čega je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka bio najčešće objavljivani pisac u Jugoslaviji.

Samo beogradska „Politika“ je u legendarnom dodatku „Politika za decu“ objavila čak 305 njegovih priča, po čemu je i dan-danas rekorder.

Talenat za pisanje nagovijestio je još svojom prvom i jedinom pjesmom “More“, za koju je 1946. dobio prvu nagradu na jugoslovenskom konkursu časopisa “Pionir“. U književni svijet FNRJ zvanično je zakoračio 1949. satiričnom pripovijetkom “Promjena“, objavljenom u časopisu “Stvaranje“ i nagrađenom na prvom književnom konkursu u Crnoj Gori.

Od tada do danas, Ratkovićev obimni opus pored dvadesetak zbirki priča, šest romana za djecu, pet knjiga popularne istorije Bara, obuhvatio je i knjigu „Srna“ u lektiri za studente završnog stepena pedagoške akademije u Crnoj Gori i Srbiji, izbor priča „Igralište u parku“ u lektiri za osnovnu školu u Crnoj Gori, knjigu „Čamac za žabe“ u lektiri za osnovnu školu u Srbiji...

Kuriozitet je da je svoje prvo djelo za odrasle, autobiografski roman „Zeleni bregovi zavičaja“ objavio tek 2008.

“Šta sam propustio da napišem? Prije svega, roman o knezu Vladimiru, ali veliki je napor. Žao mi je i što nisam završio 'Pisak lokomotive' o slijepom đaku koji je na pisak svaki put ispred kuće mahao mašinovođi, i kada je u priči mašinovođa Mitar otišao u penziju, riješio je da se upozna sa dječakom. Na kraju priče sam samo napisao 'Mitar je obukao kaput i krenuo'. Pitao me jednom Branko Ćopić uz kompliment da je odlična priča - 'malo je kraj nejasan, šta se onda desiilo'. Ne mogu da mu kažem da ni sam nisam znao kako da je završim, pa mu kao iz topa odgovaram - namjerno sam tako ostavio, da čitaoci sami zamisle šta bi voljeli“.

Stari pisac sliježe ramenima, kaže da su za knjigu teška vremena, “bez papira, a još teže bez čitalaca“.

“Dok sam mogao, lično sam finansirao štampanje knjiga, a kako vjerujem da je knjiga najljepši mogući dar i u ovo doba savremenih tehnologija i Interneta, poklonio sam đacima u Baru i Podgorici 14.000 primjeraka mojih djela za djecu”.

Njegove priče prevedene su na mađarski, turski, slovački, bugarski, makedonski, češki, rusinski, rumunski i engleski jezik.

Djeca danas manje čitaju, udubljeni su u telefone

Nakon skoro cijelog radnog vijeka provedenog u Podgorici, gdje je sa suprugom Desom dobio Dragana i Nelu, književnik se po odlasku u penziju vratio u rodni Rap. Ulica u kojoj živi nosi ime njegovog slavnog pretka, pradjeda Mitra Ratkovića, u narodu poznatijeg kao čudesni travar Mitar Vasiljev.

Ovaj Bar nema mnogo veze sa onim u kojem sam ja stasavao. Sve se prolamalo od dječije cike i smijeha, tada smo se i igrali i čitali

Milenko je inače 11. generacija porodice Ratković koja živi u Baru.

“Ovaj Bar nema mnogo veze sa onim u kojem sam ja stasavao. Tada je u svakoj od kuća u Rapu bilo po petoro-šestoro djece, sve se prolamalo od dječije cike i smijeha, tada smo se i igrali i čitali, komšije i prijatelji su se okupljali na sjednicima na kojima se moglo čuti sijaset zanimljivih dogodovština. Danas sve manje djece, druženja, igre i čitanja, ova sadašnja omladina je samo udubljena u monitore kompjutera i mobinih telefona”, kaže Ratković.

Srećan kad kažu - mi smo rasli sa vama

Ratković je dobitnik brojnih priznanja - Nagrada oslobođenja Bara, Nagrada oslobođenja Titograda, „Oktoih“, Srebrni znak Crvenog krsta Jugoslavije za humanitarni rad, a kao književnik, laureat je najviših književnih nagrada bivše Jugoslavije, uključujući čuvenu Zmajevu nagradu u Novom Sadu, nagradu „Mlado pokoljenje“ u Sarajevu, te „Staru maslinu“ za životno djelo.

“Ipak, najveće priznanje mi je što su mi djela prihvaćena od čitalaca, što su mi priče ušle u čitanke i lektiru. Najponosniji sam kada mi priđu ljudi koje i ne poznajem, studenti pedagoških akademija iz Nikšića i Niša, kad mi kažu da sam u njihovim udžbenicima. Sreća je da doživite da vam priđu i da vam kažu - 'mi smo rasli sa vama'“.

( Radomir Petrić )