Priča Gebelsove sekretarice (105) koja je još živa: Ne kajem se ni zbog čega

Brunhilda Pomsel ima 105 godina i poslednja je preživjela osoba iz najužeg kruga Rajha. Ona je bila sekretarica Jozefa Gebelsa i sada je po prvi put u životu dala intervju za britanski Guardian.

"Rijetko kad ste ga mogli vidjeti ujutru“, kaže Pomsel, prisjećajući se svog šefa.

"Popeo bi se uz stepenice svoje male palate u blizini Brandenburške kapije, uz koju se nalazilo ogromno Ministarstvo propagande. Išao bi uz stepenice kao neki vojvoda kroz biblioteku, pa do prelijepog kabineta“.

Pomsel se sjeća i kako je elegantan bio namještaj u toj prostoriji i kako je uvjek vladala bezbrižna atmosfera. Ona je svakog jutra čekala Jozefa Gebelsa u predsoblju kabineta zajedno sa još pet sekretarica.

"Uvek smo znale kad stiže, ali ga nismo viđale sve dok ne izađe iz kabineta. Nekad bi ga posjećivala djeca i bila su silno uzbuđena što posjećuju tatu na poslu. Dolazili su sa divnim porodičnim erdel terijerom. Bili su vrlo pristojni i uvjek su se rukovali s nama“, kaže Pomsel.

Ona u prvom i vjerovatno posljednjem intervjuu o svom životu, u 106. godini, kaže da su joj dani odbrojani.

"U ovo malo vremena što mi je ostalo (nadam se da će to biti mjeseci, a ne godine), samo se nadam da se svjet neće okrenuti naglavačke kao onda, ali su se ove godine desile neke užasne stvari. Osjećam olakšanje što nikad nisam imala djecu, zbog koje bih sad morala da brinem“, kaže Pomsel.

Zašto je tek sad prvi put progovorila o svom angažmanu, kao posljednja preživjela osoba iz unutrašnjeg kruga nacističkog liderstva?

“Nije mi namjera da olakšavam savjest”, kaže ona, jer svoj posao u propagandnoj nacističkoj mašineriji smatra “samo poslom”.

Među njenim zadacima bilo je slanje lažnih statističkih podataka o palim vojnicima, pretjerivanje u navođenju broja silovanja Nemica od strane Crvene armije i slično.

Nedavno je na Minhenskom filmskom festivalu predstavljen dokumentarac “A German Life” koji je snimljen na osnovu 30 sati razgovora sa Brunhildom Ponsel.

“Važno mi je da kad pogledam film, prepoznam taj odraz u ogledalu u kom razumijem sve u čemu sam pogriješila”, kaže ona. “Ali ja zaista nisam radila ništa osim što sam sedjela za pisaćom mašinom u Gebelsovom kabinetu”.

Pomsel tvrdi da nema zbog čega da se kaje. Kako kaže, ponašala se kao i većina drugih Njemaca.

“Vjerujem da oni koji danas tvrde da bi se suprotstavili nacistima da su bili na našem mjestu, stvarno tako misle, ali većina to ne bi učinila”, smatra Brunhilda.

“Cijela zemlja bila je kao pod nekom čarolijom, kada su na vlast došli nacisti”.

Prisjeća se kako joj je uručen dosije antinacističke aktivistkinje i studentkinje Sofi Šol, koja je djelovala u okviru pokreta otpora “Bela ruža”. Šol je osuđena na smrt zbog veleizdaje u februaru 1943. nakon što je dijelila antiratne pamflete u Univerzitetu u Minhenu.

“Jedan od specijalnih Gebelsovih savjetnika rekao mi je da dosije stavim u sef i da ga ne otvaram. Poslušala sam ga i bila sam ponosna što mi je vjerovao i moja sreća zbog te ukazane časti bila je veća od radoznalosti i želje da otvorim fasciklu”.

Ona sebe opisuje kao proizvod “pruske discipline”, prisjećajući se oca, koji je po povratku iz Prvog svjetskog rata, u njenoj 7. godini, zabranio ukućanima da koriste noćne posude u spavaćim sobama.

“Kada smo morali da idemo u toalet, morali smo da budemo hrabriji od svih vještica i zlih duhova, kako bismo došli do poljskog klozeta”, kaže Pomsel.

Otac je nju i njenu braću i sestre tukao motkom za istresanje tepiha, svaki put kad bi neko od njih bio neposlušan.

“To prusko osjećanje dužnosti zauvek je ostalo u meni”, kaže ona.

Imala je 31 godinu i radila je za državnog emitera kao odlično plaćena sekretarica. Taj posao joj je omogućen tek pošto se učlanila u Nacističku partiju, a nedugo potom neko ju je preporučio za posao u Ministarstvu propagande.

“Samo je zarazna bolest mogla da me zaustavi. Bila sam polaskana, jer je to bila nagrada za to što sam najbrže kucala u cijeloj radio stanici”.

Sjeća se da je imala platu od 275 maraka (pravo bogatstvo u odnosu na to koliko su njeni prijatelji zarađivali) kao i mnoštvo povlastica. Sjeća se kako je njena živahna crvenokosa prijateljica Jevrejka Eva Lovental, sve teže živjela od dolaska Hitlera na vlast. I hapšenja radijskog voditelja, koji je završio u koncentracionom logoru zato što je bio gej. I još mnogo toga. Ali kaže da je ona uglavnom bila nesvjesna destrukcije koju su širili nacisti.

“Znam da mi danas niko ne verjuje. Svi misle da sve znam. Nisam znala ništa. Od nas se sve krilo”, kaže Pomsel.

Odbija da prizna da je bila naivna što je vjerovala da su Jevreji koji su “nestali”, baš kao i njena prijateljica Eva, bili raseljeni u Sudete, kako bi bila obnovljena napuštena sela.

“Vjerovali smo u to. Gutali smo tu priču. Djelovalo je sasvim vjerovatno”, kaže ona.

Kada je u bombardovanju uništen stan u kom je živjela s roditeljima, Gebelsova žena Magda pomogla joj je da se oraspoloži i kupila joj vuneni komplet sa svilenom postavom.

“Nikad nisam imala ništa tako moderno i lijepo ni prije ni posle toga”, kaže Brunhilda. “Oboje su bili divni prema meni”.

Ona se sjeća da je njen šef bio “nizak čovjek, ali vrlo njegovan, gospodskog držanja, koji je nosio odijela od najbolje tkanine”.

“Imao je njegovane ruke i vjerovatno ih je sređivao svaki dan. Ništa u vezi s njim nije bilo sporno”, kaže ona.

Čak joj je bilo žao što je hramao na jednu nogu “što je, pak, kompenzovao blagom arogancijom”.

Tek povremeno iz njega je izbijao lik čovjeka koji je laganje pretvorio u umjetnost kako bi omogućio ostvarenje monstruoznih nacističkih ciljeva.

Bila je užasnuta kada ga je vidjela na bini u Berlinu u februaru 1943. kada je dao svoj čuveni govor o “totalnom ratu”. Sedjela je tada s koleginicom tačno iza Magde Gebels. Taj govor održao je neposredno posle Bitke za Staljingrad i nadao se da će dobiti podršku naroda da učine sve što mogu protiv prijetnji Njemačkoj.

“Nijedan glumac nije mogao da se tako transformiše iz civilizovane i ozbiljne osobe u ludog, glasnog čovjeka. U kabinetu je odisao nekom otmenom elegancijom i kad sam ga vidjela kao nekog pomahnitalog patuljka, nisam mogla ni da zamislim veći kontrast”.

Iako je moguće da se Pomsel prisjeća samo onih detalja o kojima osjeća da može da govori, sasvim je moguće da ju je kombinacija neznanja, ali i sigurnosti koju je osjećala u srcu složenog sistema vladavine, zaista zatvorila oči.

Sve to palo je u vodu na Hitlerov rođendan 1945. kada su Gebels i njegova svita morali da se pridruže Fireru u njegovom podzemnom skloništu.

“Kao da je nešto u meni umrlo. Trudili smo se da ne ostanemo bez alkohola, koji nam je iznenada bio potreban u velikim količinama”.

Sjeća se kako je Gebelsov asistent Gunter Švagerman 30. aprila saopštio da se Hitler ubio, a da je posle njega to učinio i Gebels.

“Pitali smo ga: ‘A žena?’ ‘I ona’. ‘A djeca?’ ‘I djeca’. Zanijemeli smo”.

Zajedno sa koleginicama je od bijelih vreća za hranu napravila veliku zastavu u znak predaje koju su podigle kad su došli Rusi.

Rusima je rekla istinu: da je radila kao daktilografkinja u Ministarstvu propagande Jozefa Gebelsa. Zbog toga je osuđena na pet godina zatvora.

Kaže da je tek po povratku kući postala svjesna onoga što zove “jevrejskim pitanjem”.

Ponovo je dobila posao u radio stanici i postala glavna sekretarica direktora programa, uživajući sve privilegije, visoku platu i putovanja do penzionisanja u 60. godini.

Trebalo joj je šest decenija da otkrije sudbinu njene prijateljice Eve, koja je završila u Aušvicu u novembru 1943. i proglašena mrtvom 1945.

( Vijesti online )