Pleme moje spava

Od postanka Crne Gore onakve kakva je bila zadnjih 500 i više godina sudbinu države je dijelio njen prijesto(l)ni grad. U vremenima napretka i blagostanja Cetinja, osnaživala se i Crna Gora. Kad su naši preci štampali knjige na novoj Gutengergovoj štamparskoj mašini, par godina prije nego se Kolubmo ukrcao na “Santa Mariu”, Crna Gora je bila prva među južnoslovenskim državama kojoj se to moglo. I kad smo “olovna slova pretpali u bojeva zrna” opet je to bilo u slavu odbrane slobode i časti u mračnom osvajačkom periodu.

U moderno doba, Cetinje postaje 27. prijestonica neke nezavisne države na planeti, uvodimo električnu rasvjetu prije mnogih evropskih metropola, tenis je sport broj jedan u našem gradu krajem 19. vijeka. I u vrijeme “bratskog zagrljaja” 1918. godine, slobodarski i prkosni duh je znao odgovoriti i Božićnjom pobunom i Belvederskim događajima i zatvorenim škurama.

Fašistima smo odgovorili među prvima u Evropi a preko 5.500 partizana iz našeg grada su pronijeli slavu cetinjskog oružja u borbi protiv najvećeg zla sa kojim se čovječanstvo susrelo. Naših 49 narodnih heroja i sa njima pedeseti - grad heroj su bili inspiracija narodima bivše domovine kako se bori za slobodu, od Užica do Dalmacije, Beograda, Sutjeske, Neretve, Kozare, Makedonije…

Uslijedio je period izgradnje domovine, a Cetinje postalo jedan od ozbiljnijih industrijskih centara sa skoro 10.000 radnika u Obodu, Košuti, Monteni, Sanitasu, Tari, Bojani, Trgoprometu, Štampariji, Ribarstvu…

Razvoj Cetinja, kao jednog od centralnih mjesta kulture, istorije, sporta i obrazovanja u Crnoj Gori pokušao se zaustaviti početkom devedesetih sa ludilom građanskog rata, bujanja nacionalizma i dolaska na vlast retrogradnih Miloševićevih pulena. I tada je grad Njegoša i Lesa odgovorio onako kako je jedino i mogao. U našem gradu su formirane prve antiratne organizacije, političke partije koje su se borile protiv bratoubilaštva, a sa cetinjskih trgova smo se izvinjavali za sramni napad na Dubrovnik i stanovnike Hrvatske. Štampali smo i tada knjige i časopise, branili obraz Crne Gore, a princ Nikola Petrović udahnuo novu dušu gradu kroz organozovanje “Bijenala”, sada već kultnog okupljanja stotina umjetnika, čija djela i danas krase naš grad.

I tako dolazimo do današnjeg vremena, vremena ćutanja i spavanja. I pored velikih očekivanja poslije povratka nezavisnosti, Cetinje je krenulo putem stagnacije i opadanja. Mnogo je pokazatelja za to, možda najbolji što se više skoro niko ne doseljava u njega. Nema književnika ni slikara, nema vrjednih radnika, učitelja, naučnika. Pleme moje snom mrtvijem spava. Najstariji fudbalski klub je posljednji na tabeli, rukometni se “snalazi" u najgoroj ligi regije, kultrni život je sveden više na folklorne i zabavne manifestacije nego na ono na što smo navikli u predhodnim decenijama.

Lokalna jednopartijska vlast, i pored dobre volje koju retorički iskazuje, nije riješila najveće probleme grada. Broj radnih mjesta je smanjen sa 4890 prije 7-8 godina na 3342 na kraju ove godine. Izgubili smo preko 1.500 radnih mjesta u tom periodu, pri tome se iz grada iselilo barem još toliko ljudi ali to izgleda ne predstavlja problem za one koji bi trebali da su najviše zabrinuti. Mladi se poslije studija ne vraćaju, nema ozbiljnije privredne aktivnosti, budžet se puni uglavnom od dotacija države. Nijedan veliki projekat obećan poslije obnavljanja nezavisnosti nije realizovan.

Zbog toga je krajnje vrijeme da se probudimo, pogledamo u ogledalo i odlučimo što želimo 2017. Da li ćemo nastaviti da vjerujemo bajkama o žičari, nepostojećim fabrikama, ambasadama i boljem sjutra "koje je tu iza ugla”. Ili ćemo umjesto toga uzeti stvari u svoje ruke, kao predstavnici onih kojima slike političara nijesu ikone za cjelivanje?

Cetinje ima šansu da se digne iz opšte apatije u koju je zapalo, ima priliku da opet bude vodeći centar Crne Gore. Najviše zbog toga što ima stanovnike koju su vezani za svoj grad kao niko drugi. Bar tako mislimo, a vrijeme je da to i na djelu pokažemo, Zato je naredna godina, godina šansi i prilika za naše Cetinje.

Jer bez uspravnog, jakog i uspješnog Cetinja ne može postojati ni slobodna i građanska Crna Gora koja napreduje. Jer ni jedan organizam ne može preživjeti bez srca ili duše, a Cetinje je upravo to za našu domovinu.

Mirko Stanić, obični Cetinjanin

( Mirko Stanić )