Jedan francuski putopisac krajem devetnaestog vijeka boravio je u Crnoj Gori. U svojim putopisima opisao je Crnogorce kao rođene ratnike, beskrajno hrabre ljude koji žive za borbu i herojski gledaju smrti pravo u oči jurišajući na sablju i metak bez saginjanja i žmurenja. Međutim, ono čemu se čudi Francuz jeste činjenica da krupni i uvijek naoružani
Crnogorci imuni na strah od smrti na sami pomen vještica i vradžbina potpuno izgube kompas i pretvaraju se u djecu koja se i mraka plaše.
Od tog putopisa prošlo je više od jednog vijeka, dok smo u međuvremenu naravno ratovali vrlo često. Iako je ovo izvikani 21. vijek koji se uzima kao prelomna tačka pogodna za odbacivanje svih predrasuda i zabluda iz prethodnih vjekova, puno je dokaza da se nismo odrekli našeg sujevjeija i vjerovanja u mađije. Odaju nas sitni detalji.
Počeću od sebe. Piznajem da sam odgajan u duhu crnogorskog sujevjerja i praznovjerja! Kad god bih išao na selo, stavljali su mi u džep češalj bijelog luka jer je u selu živjela baba vlasnica urokljivih očiju. Kad bih imao loše snove, stavljali bi mi britvu ispod dušeka, i bilo je plodotvorno, košmari bi zaista nestali. Sipali su mi šećer po glavi kad god bih ušao u neki dom u kojem nisam bio ranije. Jednom prilikom, bolio me je stomak pa mije neka žena uz pomoć nesvakidašnjih moći „savijala pupak" iako smo je samo pozvali telefonom, dakle liječila je na daljinu.
Ukoliko bih nekad postavio pitanje čemu sve to, i na koji način funkcioniše, dobijao bih nejasne i sulude odgovore koji bi vodili u još veće misterije i zabune. Najčešća objašnjenja bila su „Valja se", odnosno „Ne valja se" i „Vele, tako treba". Misterija je odakle dolaze ti „običaji", da li iz daleke paganske prošlosti, ili se neko koristio sujevjerjem kao placebo efektom. Uglavnom, desiće se da čujete razna objašnjenja da pazite se kad vam žmirka lijevo oko, da kad se ujedete za jezik dobićete kolač, kad se udarite u lakat imaćete goste, ne sjedite na čošku stola jer se nećete udavati ili ženiti, i ako vas svrbi dlan (lijevi) biće para. Takođe se treba povući za uvo kad zagrmi, i pljunuti tri puta na pomen nečeg užasnog. Polivanje vode pred polazak na neki bitan događaj je već odomaćeno kod većine porodica. Kad krenete na put nikako se ne vraćati ukoliko ste nešto zaboravili, ne valja se.
Ipak, trudim se da uočim izvjesna pravila ukoliko postoje, to jest da razdvojim sujevjerje i praznovjerje, odnosno amajliju od sredstva za odbranu od zlih sila. Ne mogu da sudim mom prijatelju koji pješaci nekoliko kilometara do talične kladionice, prolazeći pored desetak drugih. Znam ljude koji imaju razne amajlije, od lančića do futrole za telefon. Na to gledam kao na prizivanje sreće i izgleda mi legitimno. Međutim, kad je moj rođak dobio dijete, vijećalo se da li mu staviti crveni konac oko zgloba na ruci. Jedni su tvrdili da je to demode i bespotrebno, dok su drugi obrazložili „ne može da škodi, a pušti, ima svega". Tad sam počeo da obraćam pažnju i uočavam kod dosta „učenih" i obrazovanih ljudi taj crveni konac koji ih štiti od uroka. Imam ličnu teoriju da su ljudi koji vjeruju u vradžbine jedini koji su podložni „tim silama". Crveni konac je dokaz da vjerujete u nešto što ne razumijete, da se plašite mraka i da niste sigurni u sebe.
Nije da ne razumijem ljude koji praktikuju razne običaje protiv uroka, takva je atmosfera u društvu i svjedoci smo teških riječi i kletvi od najvećih sveštenih lica. Stvaranje takve atmosfere najviše godi gatarama, tako da izvjesna Šeća sa Konika koja „sliva stra'ove" zakazuje mušterijama pregled po nekoliko dana unaprijed. Kažu da su ispred njene kuće dolazili i automobili sa poznatim tablicama i tamnim staklima.
Neko će čitajući ovaj tekst posumnjati da sam sljedbenik Sartrove ideje o „nužnom ateizmu", ali ne! Uvijek mi je bliži bio pokret Ulipo (L'Ouvroir de litteratuie potentielle) i ideje Kenoa i Pereka. Čisto da se zna!
Ako ima toliko dokaza o postojanju zlih sila, ako Šeća ne staje sa poslom, dok je sve više crvenog konca na rukama, utočište može biti jedino crkva. Ali koja? Da li je prednost ili mana to što ih imamo više? U duhu vremena u kojem živimo, treba odabrati na adekvatan način, bacanjem novčića.
Bonus video:
